Nositi breme odgovornosti za sve očito se ne isplati, jer sam mali čovjek pod zvijezdama i ići u daljnje bitke nosilo bi samo žig da sam protiv „velikih“, a to nije bio moj cilj, kao što sam i napisala.

JA sam se pokrila ušima.

S druge strane, mnogi ljudi (ponajprije moji poznanici) za to što sam učiteljica misle da služim i kao dežurni psiholog, nadzornik ostalih kolega pa se svako malo žale na kolege misleći da će kod mene postići svađalački efekt. Držim se onoga na početku napisanoga, ja sam kolumnistica ovdje, imenom i prezimenom, i pišem o svom stavu i svom radu, a tuđi razredi me ne zanimaju (osim primjera dobre prakse).

POSTAVLJAM SI PITANJE: zašto te nepravilnosti ne riješe sa svojim učiteljima? Smeta im loše odabrano vrijeme informacija, kakve to veze ima sa mnom, ili učiteljica je nešto pogriješila, krivo pogledala dijete… Tko sam ja da rješavam te tuđe boljke?

Uvijek sam za otvoren razgovor. Dođi, reci što te muči i možda nađemo izlaz iz određene situacije. Društvene mreže mi nisu mjesto za iskazivanje bilo kakvih frustracija. Vjerujem da i sama ponekad pogriješim i zato volim živu riječ, volim s roditeljem to prokomentirati, nešto i naučiti, jer zapisana slova ponekad šalju drugačiji ton i zvuk od onog dok razgovaramo.

Znam, na prvoj sam liniji fronte između škole i roditelja, ali moja riječ je slaba i zato ne vidim razloge da se ljudi lome oko mojih riječi.

U cijeloj situaciji koja je nastala bili su divni učitelji koji su slali znakove podrške, neki su napisali da zborim u njihovo ime. Ne, dragi moji učitelji, ja sam potpisana i napisala sam samo svoje mišljenje.

Više neću pisati o dignitetu struke, nego isključivo o svom radu, razredu i tim malim okicama koje znaju da kod mene nema „slatkih“odgovora, ali da ih sve volim i poštujem i da u njima učim i prepoznajem male ljude. Jedan dan je moj Jan rekao da me voli jer sam prema svima ista, i to je najveća istina koju mi učenik može izgovoriti.

Ova kolumna se zove Dnevnik jednog odrastanja, pa će to i biti, prikaz jednog razreda koji polako korača kroz naše školstvo. U mnogočemu drugačijeg razreda [jer toliko stvari radimo na “obrnuti“ način], razreda čije napredovanje je javno, transparentno, vidljivo i više od svega od roditelja mjerljivo.

Svi ostali trenuci u školstvu bit će ostavljeni za neke mudrije, bogatije i razboritije glave koje se mogu s ovnovima bosti, ja tu bitku predajem.

…………

Piše: Sandra VUK | Osnovna škola ‘Augusta Šenoe’ – Zagreb | UHURN Zvono | 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i stavovima kolumnista i ne mora odražavati stavove uredništva Školskog portala ni Školske knjige.