U početku mi je bilo najteže prikrivenu tugu učenika za njihovom bivšom učiteljicom usmjeriti prema pozitivnim događajima i projektima koji ih očekuju.

Također, morala sam uspostaviti dobru komunikaciju s učenicima jer su se koristili malim lažima kad bih od njih tražila da nešto naprave. Govorili su mi da njihova učiteljica to nije tako radila. Nakon tjedan dana počeli su me zvati svojom učiteljicom, a kolegicu koja je bila prije mene bivšom učiteljicom.

Svatko je drukčiji, od učenika do učiteljice.

Na početku sam se predstavila učenicima i postavila granice – naglasila sam da ne mislim provjeravati rad bivše učiteljice, da je to nov početak i da tako zajedno krećemo. Objasnila sam im koja su moja pravila rada i ponašanja. Srećom, način rada moje kolegice bio je vrlo blizak mojem načinu rada, pa je taj prijelaz bio gotovo neprimjetan.

Zanimljivo mi je gledati kako su moji učenici tjelesno razvijeni gotovo poput odraslih ljudi (mnogi su u pubertetu), a njihova je emocionalna razvijenost točno u skladu s njihovim godinama. Oni su topao razred – prepuni pitanja i željni toga da se čuje njihov glas. Prihvatili su me kao da sam oduvijek bila njihova učiteljica.

Već smo prvog tjedna raspravljali o nekim problemima, glumili svađu i govorili o tome kako se treba ponašati u određenim situacijama. Takav je način rada pomogao učenicima da se oslobode i kažu mi sve što kao njihova učiteljica trebam znati o njima.

U drugom smo tjednu hrabro počeli provoditi zajednički projekt „Naša olimpijada 2016.”, a učenici su pokazali da znaju povezati sadržaje i metode rada te da strukturno povezuju predmete. Pokazali su da zajednički uče istražujući i stvarajući te tako usvajaju nova znanja. Bila je to nastava usmjerena prema učeniku.

U drugom sam ih tjednu već dobro upoznala, pa su se sva moja planiranja i izrada materijala za rad odnosili na točno određene učenike.

Čak su i pobjedu nad 4.a u igri graničara proslavili riječima: „Nova učiteljica i prva pobjeda u četiri godine! Naša nam je učiteljica dala krila!”

Još katkad pogriješim u oslovljavanju djevojčica, ali dječaci su upečatljivi, pa njihova imena znam i navečer prije spavanja nabrojiti svojoj prvašici.

Ona početna tuga za divnom generacijom koja je ostala iza mene polako hlapi jer me život naučio – đak je đak, a dijete je dijete bilo gdje. Njihova su srca otvorena i velika, gledaju me širom otvorenih očiju, smiju se mojim pošalicama, vole pjevati sa mnom, a najviše im se od svega sviđa to što sam postala dio razreda.

Piše: Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja |  https://sites.google.com/site/4bsvetanedelja/home |  UHURN Zvono

Rođena je i školovana u Zagrebu, studij za učitelje završila je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svih je godina (točnije 23) bila zaposlena u zagrebačkoj školi Augusta Šenoe. Mentorica je na metodičkim vježbama za studente UFZG-a. Trenerica je i e-mentorica mnogim učiteljima u području korištenja IKT-a u nastavi. Sudjelovala je kao „kritički prijatelj” u izradi Nacionalnoga kurikuluma. Promovirana je u učiteljicu mentoricu.

Objavljuje stručne radove i članke, izlaže na međunarodnim i državnim stručno-znanstvenim skupovima te stalno sudjeluje u profesionalnom usavršavanju svojih kolegica i kolega u Hrvatskoj i izvan nje. Profesionalni rad nastavlja od rujna 2016. u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, a daljnju edukaciju i usavršavanje usmjerava prema svim učiteljima koji su spremni za izazov poučavanja učenika 21. stoljeća. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.