Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Dječaci su glasniji
objavljeno: 21. ožujka 2016.

Naravno, ne činim to u svrhu neke tipične podjele oko poslova, boja ili snage, već čisto podjela brojnosti u odnosu na spol.

Dječaka imam manje. Njih 11. A njih 11 glasnije je od preostalih 12 djevojčica ili čak od većine ostalih drugoškolaca naše škole.

Sva relevantna literatura kazuje da su stvarno dječaci drugačiji u toj dobi. Moji dječaci imaju neka osnovna obilježja tih novih generacija dječaka.

a) Pamćenje i držanje određenih uputa je kratkotrajno. Oni bi sve napravili „kraticom – shorcutom“, sve ostalo smatraju gubitkom vremena. Toliko vremena provedem razgovarajući s njima, objašnjavajući zašto, stavljajući ih u situacije da moraju i sami uvidjeti kako postoji neki hodogram našeg boravka u školi i ponašanja u razredu, i ništa. Ponekad se osjećam kao stara gramofonska ploča, zapela i vrtim se i preskačem i vrtim i ponavljam i ponavljam…

b) Ja, ja i opet ja. Dječaci ne mogu dočekati da dođe red na njih. Oni će uskočiti, naglas izgovoriti, odgurnuti… Jednostavno moraju čuti svoj glas. Primjerice, u našem razredu studenti održavaju javna predavanja. Sve se mi dogovorimo. Ponašanje, podizanje ruku, rad u skupini, načine izvještavanja itd. Dječaci to zaborave (pogledati a). Jednostavno guraju svoje riječi, spremni su i u okršaj za svoj pogled na svijet, glasni su, traže da se samo njih čuje.

c) Gradimo, gradite, gradimo… Ove godine hit su lego kocke. Nakon svih ostalih zajedničkih aktivnosti sada su tu i lego kocke, ali stvaranje, građenje čudesa koja samo rastu ispod klupe. Ponekad imam razumijevanja i vidim kako to slažu ispod stola, a ponekad – kad nam je potrebna puna koncentracija – baš i ne. I onda se ljute na mene. Najčešće mi upućuju riječi: Ali to sam dobio iz Švedske, Norveške, Finske… To je jako skupo, ne smijem to nikome dati (misleći na mene). Ljute se na mene jer, eto, tražim da množe, ili tražim da nešto zapišu, a baš su sada osmislili „helioceptorator“ koji ja ne razumijem.

d) Moji mali „purani“ – ovo je pisano samo kao humoristični prikaz. Kada uoče da je neka djevojčica u nečemu bolja od njih, tada kao mali „purani“ obilaze oko nje. Najprije laskaju, dive se njezinoj torbi ili bilježnici, pa ju pitaju koje obaveze popodne ima i na kraju tek „kao“ usput napomenu kako su oni u provjeri „slučajno pogriješili“ i da su bolje čitali, sigurno bi bili bolji nego ona. O tom šepurenju mogla bih napisati cijeli odlomak 😉

e) Sve je natjecanje. Mojim dječacima sve je natjecanje. Tko će prvi stajati u redu, tko će prvi uči u učionicu, tko će prvi odrezati papir, baš sve što možete zamisliti. I onda na satu TZK gađamo u koš. Većina djevojčica pogodi koš, a samo tri dječaka (od onih 11). Koliko je samo suza zbog toga palo, koliko njih je neutješno plakalo. Da, znaju oni da to nije bilo natjecanje, da nema ocjena, ali to da su izgubili od djevojčica peklo je jače od najjače koprive 😉

f) Na kraju imam male „zvrkove“ i među dječacima. Njih nikako zaustaviti, njih nikako ne mogu dovesti u ravnotežu. Kad pomislim da sam na dobrom putu,  oni stanu iza mene i glume da su avion  i ja shvatim da nisam ni na početku. Tu više ne pomažu riječi, jer moji zvrkovi nemaju vremena da me čuju. Oni se šeću po razredu, oni stalno nešto posuđuju, stalno nešto moraju pitati, reći, a s druge strane sve što ih se pita znaju. Nisu neugodni, ni bezobrazni. Najčešće su smiješni, dragi, znatiželjni, ali i dosadni i ponekad ometaju druge. Meni ne smetaju, najčešće me nasmiju, ali teško  da će to svi dozvoliti i već zato ih treba pomalo smirivati i uputiti ih kad nešto mogu, a nešto ne.

Tko želi pročitati više može pročitati i ovaj članak:  Zašto dječaci imaju problema u školi?

A njih 11, različitih, drugačijih, veliki i mali su moji đaci, i sa mnom doživljavaju sve školske trenutke lijepe i one malo manje lijepe, i pišemo naše zajedničke uspomene.

…………

Piše: Sandra VUK | Osnovna škola ‘Augusta Šenoe’ – Zagreb | UHURN Zvono | 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i stavovima kolumnista i ne mora odražavati stavove uredništva Školskog portala ni Školske knjige.