• Možda da pitamo na društvenim mrežama? Tamo uvijek ima dušobrižnika koji o našem poslu znaju najviše.

Roditelje i učenike u online okruženju susrećem već osam godina. Sama sam probila led u izradi prve razredne stranice. Educirala sam se sama, bez potvrda, bez čekanja nadležne službe da mi kaže kako suvremeni načini edukacije izgledaju. Prošla sam od strogog kontroliranja mog rada, na neki način i zabrane objava na bilo kojoj mreži i forumu (zbog općeg nepoznavanja tematike društvenih mreža, a danas ti isti ljudi pišu kurikulum, ironija života) do danas i mog mjesta pod suncem, kad me mnogi zovu e-mentoricom ili e-učiteljicom ;).

Trend koji sam primijetila u tih osam godina – uz educiranje učenika o sigurnom korištenju online sadržaja, zapravo EDUCIRAM I RODITELJE o njihovu korištenju.

Prije osam godina roditeljima je to bila novina, ušli su u našu online mrežu puni volje, entuzijazma, kao da su znali da stvaramo nešto novo.

Danas tadašnji moji učenici imaju 16-17 godina, ne pišu po društvenim mrežama prostote, jedan dio uopće nije na društvenim mrežama, nego vole doći i „uživo“ pričati sa svojom učiteljicom. Roditelji su ostali na distanci, ali i nadalje prate moj rad, ponekad imaju potrebu „braniti“ neke moje stavove i priče ili jednostavno reći mi da sam odgojila dobru online generaciju.

Druga generacija roditelja razredne stranice podijelila se u dvije skupine.

Jedni su mislili da mogu i imaju vremena sami napraviti nešto veliko online. Ugasili su se kao mjehur od sapunice vrlo brzo. Tražili su [roditelji] da informacije odmah budu dostupne, pisali mi mailove ako nisam postavila dovoljno slika njihova djeteta, ljutili se na mene ako nisam objavila zadaću iste sekunde.

Na kraju je naš narušeni odnos doveo i do potpunog gašenja razredne stranice u 4. razredu. Ona druga, manja skupina je surađivala sa mnom, izrađivala materijale, popunjavala kutak za roditelje s izletima, zanimljivostima, pisala postove i bila mi pravi suradnik.

OVA GENERACIJA, koja je i najprisutnija na društvenim mrežama, ova generacija roditelja nema vremena da mi pomogne oko razredne stranice, ali od mene očekuje i smatra normalnim da ju imamo i da ju punim sadržajima.

Očekuju da 24 sata budem online, prisutnost moju vide u pisanoj riječi koju ostavljam i ovdje, pristupaju mi s rezervom bojeći se da ću baš njih istaknuti kao primjer nečega.  [lošeg…naravno ne svi, uvijek ima roditelja s kojima je divno surađivati]

Čitam tako komentare različitih roditelja [ne razrednih, ne mojih].

Javno se prozivaju i najmanje sitnice na vlastitim profilima ili u grupama. Škole se naziva „čudesnim“ imenima, a zatim se brišu objave jer misle da možda nisu bili u pravu, ali prije toga izazovu polemiku i s cinizmom spominju imena učitelja i učiteljica.

 Vrlo često znaju o našem poslu malo, svojom pisanom riječju pokazuju da ne vladaju osnovnim pravopisom, ali su bučni, neugodni i pomalo bezobrazni. Ne polaze od sebe, polaze od toga da je svijet isključivo mjesto njihova djeteta, i jedino potrebe njihovog djeteta su važne, vrlo često provedu cijeli dan pred ekranom zaboravljajući ono što dijete treba ili mora donijeti u školu.

U mom razredu je nešto blaža situacija.

Ponudila sam i u prvom i u drugom razredu Roditeljski kutak – mjesto gdje mogu objavljivati što žele, ali nitko se nije javio.

Pokušala sam zamoliti i individualno, ali najčešće mi kažu – nemamo vremena, trčimo s posla na aktivnosti, pa na jezike…Nemamo kad.

Zato su i moji individualni razgovori s roditeljima fleksibilni.

Ako roditelj radi u mojim vremenskim terminima, ja se prilagođavam njima. Razmišljam je li nam uopće u tom ludilu od vremena potrebna razredna stranica, a onda opet vidim tog umornog roditelja kako navečer otvara našu stranicu i vidi obavijesti, stavlja potreban pribor u torbu i sretan je da dijete ujutro neće ništa zaboraviti.

S druge strane, gledajući ovo informatičko nazadovanje [pogotovo u vrijeme štrajka], gledajući pritisak roditelja, a koliko sami imaju malo informatičkog obrazovanja i kulture ponašanja na društvenim mrežama, razmišljam da bi trebalo uvesti dodatno informatičko opismenjavanje za roditelje ili jednostavno nekima kupiti BONTON.

O načinima kako biti na društvenim mrežama, što objavljivati napravljen je izvrstan priručnik (kurikulum) za sve pod nazivom PET ZA NET.

NA KRAJU, što nam donose nove generacije učenika i roditelja na društvenim mrežama? Ako ćemo suditi prema onome što se objavljuje, čeka nas generacija učenika koji će teško moći procijeniti što je dobro, a što ne, što treba pisati, a što je bolje prešutjeti ili razriješiti oči u oči, a ne ostavljati da ostane u online okruženju zauvijek.

IPAK NE GUBIM NADU, nadam se da će biti dobro usmjereni od mene (učiteljice) i da će se mi se s jednakim veseljem današnji učenici javljati i kao odrasli ljudi, da će javljati novosti i za 20-ak godina [tko se oženio, tko nije, gdje je beba na putu, gdje se živi ili školuje] s različitih strana svijeta, sve putem DRUŠTVENIH MREŽA.

• Treba znati odabrati dobre strane društvenih mreža, a edukacija je jedna od njih.

………………..

Sandra VUK

OŠ Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono