Međutim, to vrlo brzo prođe, pa onda opet moram otprilike dvadeset minuta posvetiti smirivanju priča koje počinju tom zamjenicom.

U razredu provodim radionice Mementa prijateljstva i mogu reći da su uspješne, ali katkad se pitam odgajam li samo svoje učenike ili i sve one s kojima su povezani.

Prvi su primjer učenici koji sve dobiju „na pladnju“. Oni ne čiste za sobom nakon što režemo papir i/ili ostavljaju iskorištene maramice ispod klupe. Kad ih upozorim na smeće koje se nalazi kraj njihovih nogu, lagano ga odgurnu do drugog učenika dok me gledaju u oči i govore mi da to nisu oni ostavili. Idući su primjer učenici koji gube sve svoje stvari jer ne znaju kako im izgleda majica, hlače za tjelesni ili papuče. Najčešće sjede na klupi ispred razreda i čekaju. Koga? Ne znam, pretpostavljam da čekaju mene da im donesem  papuče ili jaknu… Naravno, ti pojedinci gube svašta – olovke, gumice i nikad nemaju baš sav pribor za likovni. Često primam pozive zaštitnički nastrojenih roditelja koji me pitaju jesam li vidjela majicu sa zelenim znakom ili čarape s točkicama. Ljute se i ne razumiju kad im odgovorim da ne znam gdje je njihovo dijete nešto zametnulo. Jedan je roditelj tražio da pregledam torbe svih učenika i nađem sličice njegova djeteta.

Treći su primjer učenici koji drže da na sve imaju odgovor ili da svi mi želimo čuti njihove doživljaje. Jednom je tako učenik na početku sata ustao i počeo govoriti o bratiću koji traži curu jer je baka jako zabrinuta zato što ima puno godina, a ne ženi se. Do danas mi nije jasno zašto smo to morali slušati u razredu. I inače je taj učenik često imao potrebu prekidati sat i prepričavati različite doživljaje.

Već sam pisala o učenicima koji ne nose pribor jer im se roditelji vode mišlju da „sve to učiteljica ima i dat će njihovu djetetu“. Kad sam na roditeljskom sastanku rekla da moje dijete ima škarice i ljepilo u svojoj školskoj torbi i da ne vodim brigu o tuđoj djeci, mnogi su se „nadurili“. Jedan se roditelj i potužio mojoj kolegici da sam hladna i da ne shvaćam koliko je njima teško i da puno rade.

Svjesna sam da roditelji u današnje vrijeme jako puno rade i da je životni ritam takav da im ostaje malo vremena za stvari koje trebaju njihovu đaku, ali ipak…

Ovih je dana škola zauzela ozbiljniji stav prema takvim roditeljima. Zajedno smo se dogovorili, a djelatnici stručne službe smislili su obrazac s pomoću kojega ćemo pratiti taj negativan stav pojedinih roditelja – čuvat ćemo elektroničku poštu, zapisivati razgovore i različite poluinformacije u kojima se negativno govori o učiteljima i profesorima.

• Hoće li se promijeniti trenutačno stanje?

Mislim da neće, ali podržavam stav škole da zaštiti svoje djelatnike, odnosno da zajedno stanemo na kraj raznoraznim glasinama i procjenama nestručnih osoba o našem radu o kojem svi imaju svoje mišljenje i drže da sve znaju.

Vratimo se naslovu, a to je ja kod pojedinca. Nemojte misliti da je to prisutno samo u školi, to jest u razredu. Pogledajte oko sebe – sve je više samopromocije i rečenica koje počinju riječju ja:

Kad bih ja?

Kad bi se mene pitalo…

Ja mislim….

Ja sam isto to radio…

Ja ću sutra to napraviti, samo da nađem vremena…

Nastavite sami niz.

Napomena – primjeri ponašanja roditelja rezultat su višegodišnjeg iskustva i ne odnose se na roditelje trenutačne generacije.

………………………………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.