Naime, nitko nije sjedio u mojemu razredu i promatrao kako se ponašam prema učenicima i kako komuniciramo.

Držim da sam stroga i pravedna te iznimno organizirana i usredotočena na svoj rad. Nikad nisam držala da sam blaga.

Nadalje, kad komuniciram s djecom,  ne vičem, ne nadvikujem se s njima, ne prijetim im ili što slično tome (iako bi mrzitelji mojega imena vrlo rado to spomenuli kao moju osobinu).

Što sam starija, češće prešutim mnoge nepravilnosti i uopće ne sudjelujem u bespotrebnim raspravama, dokazivanjima…Više to ne radim.

 Sa svojim učenicima odmah na početku uspostavim prijateljski i otvoren odnos. Svi učenici odmah shvate da sam ona koja će ih podučavati, pomagati im, pjevati i igrati se s njima. Isto tako, shvate i da me moraju poštovati jer samo zajedno možemo postići puno.

Razumijem zašto roditelji katkad misle da sam blaga, ali oni to ne gledaju s istoga gledišta.

Najveći je kamen spoticanja to što ne upisujem lošu ocjenu za neispunjenu obavezu, nenapisanu zadaću ili provjeru. Bez obzira na to što sam više puta na roditeljskome sastanku objasnila takav način rada, imam potrebu i u ovoj kolumni objasniti zašto tako radim.

Učiteljica sam učenicima od 1. do 4. razreda, odnosno djeci u dobi od 7. do 10. godine života. Zašto bi ulazak u školski svijet odmah morao biti posut čavlima? Što time poručujemo djeci, zašto bismo im krali bezbrižno djetinjstvo?

Mnogi učenici nisu ispunili neku obavezu baš zbog roditelja. Koga onda „kažnjavam“ lošom ocjenom − dijete ili roditelja?

Treći je razlog to što mi je svaka ocjena pokazatelj kako su učenici usvojili gradivo. Ako nešto nije usvojeno određenoga dana, to ne znači da neće biti za dva tjedna. Nije mi drago kad se slijepo držimo vremenika pisanih provjera jer on možda i jest razlog zbog kojega uspjeh nije onakav kakav bi bio da ga se tako slijepo ne držimo.

Posljednji, za mene najvažniji razlog, je da u današnje vrijeme moramo naučiti učenike kako učiti, moramo im pokazati „alate“ za učenje, moramo im pomoći u toj šumi informacija i shvatiti da nisu sva djeca ista.

Ako takav odnos prema mojemu zanimanju, zatim proučavanje literature i rad na sebi znači da sam blaga, priznajem − blaga sam.

Moj je razred jedan od najmirnijih u kojemu sam radila. Kolegice iz njemačkoga jezika i vjeronauka opisuju moje učenike kao male spužve koje sve upijaju i traže još. Kažu da je to iznimno poticajan razred, željan novih spoznaja i aktivnosti.

Ocjene nisu jedino mjerilo znanja. Voljela bih kad bi kod nas bilo kao u Japanu − da prva dva razreda nema ocjena, da djecu učimo vještinama učenja, vještinama komuniciranja i radu u zajednici koja se zove razred.

Na kraju sam i svoje kćeri pitala drže li da sam blaga. Mlađa je rekla da jesam, ali pravedno blaga, baš onako kako treba. Starija je puno mudrije odgovorila: „Gledajući sve ostale učitelje, ti si najstroža učiteljica koju sam ikad vidjela, a učenici su ti uvijek nasmijani!“

Ne bi li upravo tako i trebalo biti − da učenici vole školu, da su sretni i da ih obrazovnim sustavom vodi pravedna i „blaga“ osoba.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige