Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Na vratima škole… roditelj
objavljeno: 6. listopada 2015.

U rujnu su u školu došli novi prvašići. Mi smo sad već veliki, znamo sve o školi, a opet iznenadili su nas odrasli koji jednostavno ne vide ništa drugo osim svojeg đaka.

Prvi dan škole tradicionalno imamo priredbu ĐAK PRVAK.

Ove godine u našu školu upisalo se oko 100 novih učenika. Prvi dan uz prvašića došli su roditelji, djedovi, bake, tete… Sve zajedno se na priredbi skupilo oko 300 ljudi.

Mi drugašići imali smo nekoliko točaka u kojima smo sudjelovali, pa vam ovo pišem doslovce iz prvih redova gledajući roditelje.

A) RODITELJ ZVAN „ŽELIM BITI U PRVOM REDU“

To je roditelj koji gura sve pred sobom za dobru snimku svojeg djeteta. Sjedne nasred dvorane da snimi 100 fotografija svojeg prvašića. Djetetu je neugodno, moli pogledom: „Tata, makni se!“ Ali roditelj ne odustaje, na kraju staje među zboraše i snima snimku koju odmah dijeli na društvenim mrežama.

B) RODITELJ ZVAN „ZVONI MI MOBITEL“

Tijekom cijele priredbe roditelj prima mnoštvo poziva. Naravno, melodija mobitela neka je posebno glasna skladba koja zaglušuje djecu koja recitiraju, čuju se njegovi povici jer svako malo dolazi u blizinu svog djeteta da vidi je li još na istom mjestu na kojem ga je ostavio.

C) RODITELJ ZVAN „IZGUBILI SMO SE“

To je roditelj koji stalno i jedino gleda prvašića sve u strahu da ga ne izgubi (što je donekle razumljivo među toliko puno ljudi). Da bi bio sto posto siguran, sjedi među učenicima, hoda u koloni za učiteljicom, čvrsto držeći svog đaka, na vratima učionice ne pušta svog sina, grli ga i ljubi i na kraju i sam ulazi u učionicu.

D) RODITELJ ZVAN „ZAKASNILI SMO, PA ŠTO“

Njih susrećem ujutro. Dolaze s osmijehom. Najčešća poštapalica im je: „U moje vrijeme škola nije započinjala u 8 sati.“ Školu ne doživljavaju posebnom, važnija je neka aktivnost za koju se nadaju da će dijete ostvariti njihov davno izgubljen san.

Naravno, ima divnih roditelja.

Ponekad i ja sa smiješkom kažem da sam „roditelje svojih đaka odgojila“ pa ovakvih situacija ima sve manje i manje.

Najteže je roditeljima bilo naučiti da me zovu „učiteljica Sandra“, jer na riječi: „Sandra, što treba napraviti?“ jednostavno bih se oglušila.

I da se vratimo na naslov. Muku mučim s roditeljima prvašića. Jednostavno nahrupe na vrata i žele unutra, kad dođu do zgrade, krenu u daljnje osvajanje, kad dođu pred učionicu, još se malo navirnu unutra, pa onda još samo malo i eto ih u školskim klupama. 😉

Sve to meni ne smeta toliko koliko činjenica da ti isti roditelji zaborave da i druga djeca idu u tu školu, da na vratima – kad gurnu drugašića s torbom – on jednostavno odleti, da i učenici trećeg razreda trebaju doći do svoje učionice.

Nisu đaci naše škole samo njihova djeca, već njih 750.

Ako ih upozorim ili kažem nešto, znaju biti jako neugodni. Jedan tata mi je dobacio: „Netko se danas ustao na lijevu nogu“, pritom kutijom za likovni lupivši mojeg đaka po torbi.

Ostaje mojim kolegicama težak posao (kakav sam i sama imala) učiti đake prvake i polako odgajati roditelje da poštuju kućni red naše škole.

…………..

Sandra VUK

OŠ Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono