O toj sam temi već pisala u kolumni Ocjena u prvom razredu koja je objavljena 22. siječnja 2015.  

Ništa se posebno otad nije promijenilo, ali imam osjećaj da su roditelji sada još „nabrijaniji“ na ocjene nego što su bili prije tri godine.

Učenicima sam potkraj 1. obrazovnog razdoblja počela objašnjavati njihovu uspješnost u ostvarivanju zadanih zadataka. Kriterije vrednovanja objasnila sam im upotrebljavajući riječi iz njihova rječnika – pripremala sam ih na ono što će im biti novo u 2. obrazovnom razdoblju.

Moj primjer praćenja učeničkih postignuća iz sadržaja Prirode i društva. Naravno, ne moraju svi tako raditi, napisala sam kriterije vrednovanja za svoj razred prema kojima sam za svaki sadržaj napisala rečenice vrednovanja.

Podržavam to što u prvom obrazovnom razdoblju nema ocjena te da se prati rad i napredak učenika, odnosno da im se objašnjava kako nešto raditi, da ih se individualno upućuje i pomaže im se u privikavanju na sustav vrednovanja.

Međutim, pritisak zbog ocjena počinje prvog dana drugog obrazovnog razdoblja. U prvom sam obrazovnom razdoblju učenicima kvačicom označavala da su nešto dobro napravili. Roditelji više nisu zadovoljni tom kvačicom. Nadalje, kada sam pregledavala zadaće, koristila sam se pečatima za djecu. To su roditelji poistovjetili s odličnom ocjenom, pa sad ne shvaćaju zašto se i u 2. obrazovnom razdoblju njima koristim.

O zapisima u e-Dnevnik trebalo bi napisati zasebnu kolumnu.

Ako je nastava ujutro i učenici pišu provjeru, roditelji se oko 12 sati već prijavljuju u e-Dnevnik očekujući da je ocjena unesena, a ja sam u to vrijeme još na radnom mjestu i imam, recimo, dopunsku nastavu.

Istog trenutka kad unesem rezultate provjere počinju si slati poruke na različitim komunikacijskim aplikacijama. Čak me jedan roditelj upozorio na to da ima majki koje rade screenshot (fotografiraju zaslone mobitela) i onda drugima, uključujući i osobe koje nisu povezane s našom školom, to pokazuju i traže njihovo mišljenje.

Prva ću se pridružiti roditeljima u borbi protiv „testomanije”. Međutim, isti ti roditelji trenutačno (neverbalno) traže da učenici svakog dana budu iz nečega ocijenjeni, pa valjda i ako me „milo pogledaju“.

Nadalje, roditelji su zadovoljni jedino odličnim ocjenama i ne priznaju ništa manje od toga – kao da je ocjena nova haljina kojom se treba pohvaliti.

Čudno je vrijeme došlo, čudni su ljudi, čudne su situacije u kojima prosvjetni djelatnici drže da mogu biti učitelji i u mojem razredu, čudna je ta informatička pismenost jer je usmjerena naopako  – ne prema boljitku, nego prema kontroli, procjenjivanju i traču.

Za mene ocjena nema životnu važnost. Držim da je važnije znanje i njegova primjenjivost u praktičnom životu, važno je naučiti kako učiti, osamostaliti se i biti pravi prijatelj i čovjek te razviti socijalne navike i uklopiti se u društvo.

I sama sam roditelj, moje me dijete često opomene i kaže: „Mama, ti jedina nisi pogledala u e-Dnevnik koliko sam dobila iz ispita, svi su znali u razredu, samo sam se ja iznenadila ocjeni na ispitu.”

• Naše razredne nedoumice riješit ću na sljedećem roditeljskom sastanku čija će tema biti Ocjena – što je to?

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.