Prije nekoliko mjeseci raspravljalo se i o tome kako pristupiti obradi nastavne teme Nizinski zavičaj jer je u udžbeniku napisano da je Zagreb glavni centar nizinskoga zavičaja – opet je moje mišljenje bilo drukčije od mišljenja većine.

Sudjelujući u tim dvjema raspravama, naučila sam da niste omiljeni ako imate argumente i razgovarate pristojno te da većina ljudi ne zna čitati s razumijevanjem. To me rastužilo jer mi stalno provjeravamo znaju li učenici čitati s razumijevanjem, a sami se toga ne držimo ili ne znamo primijeniti.

Vratimo se pisanim slovima – prema novom kurikulu za hrvatski jezik (koji je pisan za devetogodišnje školovanje) učenici bi trebali krenuti u školu godinu dana prije i u toj pripremnoj godini trebali bi učiti pisati tiskana slova, a u drugom razredu pisana slova. Danas, nadomak provedbi kurikulske reforme, pojam devetogodišnjeg školovanja se izgubio, ali smo od susjednih zemalja preuzeli to da djeca uče pisana slova s 8-9 godina. To je za mene korak unazad u današnjem svijetu u kojem sve ide naprijed.

Kad pokušate stručno i argumentirano objasniti da se u sklopu reforme više ne govori o devetogodišnjem školovanju, odnosno da ćemo se prema učenicima (koji su jedva dočekali krenuti u tu „ozbiljnu“ školu) cijeli prvi razred odnositi kao prema polaznicima vrtića i da će s 8 godina biti nepismeni, odmah vas počnu optuživati da nemate dovoljno stručnog iskustva da biste o tome govorili. Naravno, oni koji vas optužuju drže da oni imaju dovoljno iskustva.

Svi bismo trebali pročitati dokument o reformi koji je objavljen prije tri godine i onaj koji se trenutačno nalazi na mrežnim stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja, a zove se Škola za život. Tek nakon toga trebali bismo donositi zaključke i argumentirano raspravljati. Umjesto toga, svi polaze od sebe u svojim ishitrenim zaključcima.

PROBLEMI KOJE KOLEGICE I KOLEGE NAVODE U RASPRAVAMA:

• učenici nemaju razvijenu finu motoriku
• nemamo dovoljno stručnjaka u školama
• učenici se ne znaju izražavati
• roditelji nemaju vremena
• „nemamo vremena za jezične igre i poslastice“ (jedan od „bisera” koji mi je netko napisao).

Eto, ja baš sad imam prvi razred i svaki od tih stavova mogu „razbiti” primjerima iz prakse. Ne radim u velikom gradu (14 000 stanovnika) i u razredu imam četiri učenika kojima je potrebna pomoć različitih vanjskih suradnika, ali opet sve uspijevam.

Tko jamči i u kojem dokumentu piše da će do drugog razreda škola dobiti novog psihologa/logopeda koji će aktivno utjecati na pisanje pisanih slova, tko će i kako (po kojem dokumentu) provoditi edukacije u, kako ih naziva kolegica, „jezičnim poslasticama“?

Moji su učenici odraz mene jer je u prvom razredu učiteljica uzor, primjer koji nastoje oponašati.

Prvi razred traži puno pregledavanja učeničkih bilježnica i stalnu interakciju s učenicima. Puno pišemo, za učenike izrađujem razne materijale i provjeravam kako su prihvaćeni. Primjenjujem različite metode rada, prilagođavam rad učenicima bez pomoći stručnjaka, radim individualizirane miniprojekte, tražim načine da i neuspješni budu uspješni.

Umjesto da kolege kažu da tražimo mjerljivo i drukčije educiranje odgojitelja, to jest da znaju što moraju napraviti kao pripremu za školu, da predškolu, osim po broju sati, organiziramo zajedničkom suradnjom vrtića i škole (da se posjećujemo, predstavljamo jedni drugima), mi vrtić guramo od sebe (kao i MZO koji još uvijek odgojiteljima nije dao AAI identitet), a od djece radimo „bebe“ koje se ne znaju brinuti o sebi.

Prilikom upisa učenika u prvi razred komisija za upis provjerava zna li učenik brojiti, prepoznavati slova, a katkad provjeravaju i čitanje. Međutim, kad učenici krenu u 1. razred, mi odmahnemo rukom i govorimo da sve to nije važno, odnosno da ćemo ih tome naučiti.

S takvim stavom nećemo naprijed, nego unazad.

Današnji učenik može puno toga, ima široko znanje, a na nama je da to znanje proširujemo, primjenjujemo, da potičemo učenike. Čak se usuđujem reći da smo mi tu i da bismo učenike izazivali da padnu, a zatim ustanu, otresu prašinu i krenu odlučnije dalje.

Kad kolegice shvate da sve ne kreće od njih samih, nego od generacije 2000., to jest kad promijene način razmišljanja o odgoju i obrazovanju i prestanu sudjelovati u raspravama o problemima koje nisu dobro proučile, krenut ćemo naprijed.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.