Amalija je napisala osvrt na pročitano lektirno djelo:

Loše su strane ondašnjeg života bile te da su učenici morali ići u školu i subotom. Roditelji su ih tukli za svaku sitnicu. Mi ne moramo ići u školu subotom, ali vrijedno učimo radnim danima da bismo se vikendom mogli baviti slobodnim aktivnostima. Naši nas roditelji ne tuku ako napravimo neki nestašluk. Nekad su čak i učitelji tukli učenike, a u današnje bi vrijeme za takvo ponašanje sigurno bili kažnjeni. Naša nas učiteljica za neprimjereno ponašanje može kazniti lošom ocjenom, ali to ne čini, nego stalno razgovara s nama.

U knjizi se spominje da ih ima pedesetero u razredu, ali je uvijek bila tišina jer su znali da ih čeka kazna ako progovore. Mi razgovaramo stalno i puno, ali se često i smijemo.

Roditelji su tada bili jako strogi, čak su dva lika iz romana bila kažnjena batinama jer se nisu na vrijeme vratila kući. U današnje su vrijeme roditelji kao sluge svojoj djeci – voze ih posvuda, upisuju na različite aktivnosti… Djeca, umjesto da se igraju, vrijeme provode pred ekranima, ne druže se, nego se dopisuju na društvenim mrežama.

Sviđa mi se današnji (moj) život, ali sam svjesna da nije najbolji i da trebam puno toga promijeniti.

Čitajući te riječi, shvatila sam čemu sam ih sve naučila, na što sam ih upozoravala i mislila da me ne čuju. Međutim, sad znam da sam „sjeme posadila“.

Lea je napisala:

Čitajući ovo lektirno djelo, naučila sam da je u 21. stoljeću lako živjeti. Prije sam mislila da je nama jako teško (u kojoj sam zabludi bila).

Djeca su prije bila SRETNA. Nisu se bunila što su subotom išla u školu, svoje su slobodno vrijeme provodila družeći se u prirodi. Mi se bunimo zbog svega, živcira nas gubitak života u igrici, odlazak u školu, pisanje zadaće, nama je sve teško.

U današnje vrijeme djeca rijetko idu u prirodu sama, uvijek smo zaštićeni, svi se boje za nas. Umjesto da se družimo u prirodi, živimo u virtualnoj stvarnosti igrica i PlayStationa.

Pero i družba morali su ujutro voditi krave na pašu, krali su prve trešnje, uživali u djetinjstvu. Mi imamo sve, a ne znamo to iskoristiti ili nismo svjesni da imamo sve.

Ova me knjiga potaknula na razmišljanje o mnogim stvarima – o hrani koje nije bilo u izobilju, o knjigama koje su rijetko imali u rukama, a sve su znali…

Knjigu sam pročitala i prije, ali sam je sad, kad nam je učiteljica objasnila neke dijelove, doživjela drukčije i stalno razmišljam što bismo to mi mogli učiniti zajedno kao družba.

Sve su to riječi koje su ostavile trag u njihovim životima i na taj su način obilježile i moj život.

Nije bilo potrebno vraćati se u prošlost i razmišljati o onome što je bilo. Dovoljno je bilo razmišljati o tome čemu ih ja mogu naučiti i što im mogu pokazati, zatim ih naučiti tome koje putove odabrati te ih voditi i prijeći te putove s njima.

Oni su otvorili svoja srca i godina je proletjela. Već mi sada nedostaju.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/4bsvetanedelja/home  | UHURN Zvono

……………..

Rođena je i školovana u Zagrebu, studij za učitelje završila je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svih je godina (točnije 23) bila zaposlena u zagrebačkoj Osnovnoj školi Augusta Šenoe. Mentorica je na metodičkim vježbama za studente UFZG-a. Trenerica je i e-mentorica mnogim učiteljima u području korištenja IKT-a u nastavi. Sudjelovala je kao „kritički prijatelj” u izradi Nacionalnoga kurikuluma. Promovirana je u učiteljicu mentoricu.

Objavljuje stručne radove i članke, izlaže na međunarodnim i državnim stručno-znanstvenim skupovima te stalno sudjeluje u profesionalnom usavršavanju svojih kolegica i kolega u Hrvatskoj i izvan nje. Profesionalni rad nastavlja od rujna 2016. u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, a daljnju edukaciju i usavršavanje usmjerava prema svim učiteljima koji su spremni za izazov poučavanja učenika 21. stoljeća. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.