Pomalo mi je bilo nejasno to što sam pozive dobila tek sada jer je stručno usavršavanje (neslužbeno) koje omogućuje Udruga Zvono trenutačno u mirovanju – učitelji koje smo podučavali sad aktivno izrađuju interaktivne materijale, a mi smo se posvetili radu u svojim razredima.

Kad sam pitala zašto nisam pozvana prije, dobila sam pomalo dvoznačan odgovor. Rekli su mi da nije bilo vrijeme za to, odnosno da nisu bili dovoljno informirani o tome što i kako radimo. Kolumnu za Školski portal pišem već gotovo tri godine (za koji dan bit će točno tri godine), stoga odgovor da nisu znali pada u vodu, a na pamet mi pada novo pitanje: Tko to nije znao?

Zapravo, više i ne razmišljam o tome. Prestala sam se zamarati time tko ima kakvo mišljenje o meni jer se kvaliteta mojeg rada ne vrednuje time kakva sam osoba (iako bi se katkad trebala tako vrednovati), nego uspjesima i postignućima mojih učenika.

Skupljam dokumentaciju za obnovu napredovanja te analiziram gdje sam sve bila, kome sam držala radionice i predavanja, gdje su sve objavljene moje kolumne, članci i stručni radovi.

Osvojila sam jako puno nagrada na raznim natjecanjima (iz različitih područja).

Hoće li osoba koja mi bude dolazila u nadzor biti neinformirana o mojem radu ili će znati barem dio onoga što sam postigla? Hoće li njemu/njoj što značiti iznimno zahtjevni projekti s pomoću kojih sam usmjerila rad učitelja razredne nastave prema projektnom planiranju i projektnoj dokumentaciji koju ih učim voditi (korak po korak)?

Potreban je jedan cijeli dan da bi se pregledala sva moja dokumentacija. Iako ne volim ispisivati sve te papire, ne znam bi li imalo smisla predati sve u elektroničkom obliku jer ne znam hoće li to itko uopće pregledavati.

Samoj sebi govorim da mi treba strpljenja jer me ono drži svih ovih 10 godina aktivnog i javnog rada. Isto tako strpljenja treba i drugima – da pročitaju napisano i daju priliku nekome prije nego što izgovore ružne riječi i osude ga.

Treba strpljenja da se najprije nauči ono što se ne zna pa se tek onda reagira. Nažalost, većina ljudi nema strpljenja…

Bruno Šimleša nedavno je napisao zanimljivu kolumnu iz koje izdvajam jedan kratak citat koji najbolje opisuje ovo o čemu pišem:„Sve znamo. Kada treba trkeljati. I lajkati nešto. Za lajanje i lajkanje smo super.”

Važna nam je vanjština i katkad smo površni. Iskazujemo svoje mišljenje, a ne znamo sadržaj, odnosno bit onoga o čemu govorimo. Bliži se kraj polugodišta, još je nekoliko dana nastave pred nama. Pružimo djeci najbolje od sebe. Za njih nam također treba strpljenja. Tko zna što u sebi krije šutljivo dijete. Neka i ono osjeti da je prihvaćeno.

Posvetite se, kao i ja, svojem razredu i radu, katkad vanjština nije najvažnija. Iako se tako ne čini, možda se unutar hladnih zidova neke učionice krije toplo ozračje u kojem se radi na najnapredniji način. Imajte strpljenja – jednom će netko cijeniti i vaš rad!

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.