Međutim, to ne znači da se roditeljske priče, koje su počele još u vrtiću, nastavljaju u školi (i dobre i loše).

Ove su školske godine u prvi razred, osim 21 učenika, krenula i 43 roditelja. Tijekom rujna sam s roditeljima imala individualne razgovore upoznavanja. Najčešće su dolazili u paru (otac i majka) u određeno vrijeme, a onda smo proveli 10-20 minuta razgovarajući da bih doznala nešto o njihovu djetetu.

Pitanja koja sam im postavila su:

• Recite prvo čega se sjetite o svojem djetetu (asocijacije).
• Je li vaše dijete ranoranilac ili voli dugo spavati?
• Doručkuje li? Što doručkuje?
• Tko mu/joj sprema stvari u školsku torbu?
• Kakvi ste kao roditelji?
• Kako biste reagirali da je, na primjer, Pero povukao za rukav Maricu i rasparao joj košulju (ili neka druga situacija iz prakse)?
• Imate li vi pitanja za mene?

Ti prvi dojmovi koje sam stekla o svakom učeniku (neke izjave treba uzeti s rezervom) pokazali su se kao jako dobar putokaz za stvaranje razrednog ozračja.

Dolazak svih roditelja (pa i razvedenih) pokazao je da su spremni za suradnju, da su pronašli vremena za dolazak te da im je bitno njihovo dijete i njegovo školovanje.

Prezentaciju o prvim mjesecima rada održala sam već u listopadu kad smo imali priredbu povodom Dana jabuka – dana zdrave hrane na koju su (opet) došli svi roditelji.

Tad su roditelji i aktivno sudjelovali podržavajući tako sav naš napor – imali su svoje zadatke koje su uspješno napravili.

Otad se razvija posebna (tiha) podrška roditelja koja je nešto novo u mojem radu s roditeljima. Roditelji više ne pitaju što nam treba – pošalju desetak ljepila i znaju da ih sigurno neću odnijeti kući, nego ću ih dati onima koji su ih zaboravili ponijeti (primjer suradnje).

Tako je nastao kutak s bilježnicama, kutijom olovaka i flomastera i posudicom punom gumica i šiljila. Ne radi se o predmetima koje su učenici izgubili. To su potpuno novi predmeti koje su nam darovali roditelji.

Tu je i kutija slatkiša u kojoj su, osim bombona, lizalice i čokoladice koju redovito puni neka nevidljiva „vila“ i koja uvelike olakšava 5. ili 6. sat kad učenici moraju biti u školi.

• Otvorenost za sva pitanja tu je od prvoga dana.

Jedan je roditelj rekao da su to „informacije s nogu”. Naime, roditelji katkad znaju doći po svoje dijete pred školu i tada (s nogu) izmijenimo dvije-tri rečenice. Ti razgovori ne traju dugo – razgovaramo o onome što je važno i onome što je potrebno napraviti (ako je potrebno).

Roditelji redovito dolaze na individualne razgovore da bi se informirali o napretku svojeg djeteta. Kad imaju nedoumice, pitaju me i elektroničkom poštom što i kako učiniti.

Ova generacija roditelja nešto je najbolje što sam u svojoj praksi doživjela (nadam se da se nisam urekla) – vrlo su suradljivi, spremni su podržati me, sve novitete prihvaćaju kao nešto što je dobro za njihovu djecu, a sav dodatan materijal šalju u školu iako ih to ne tražim. Nadalje, potiču me da katkad napravimo neke stvari koje na papiru izgledaju teško, ali su, uz njihovu pomoć, ostvarive (Dan nastave u prirodi na jezeru Rakitje).

Svakome želim barem jednu generaciju takvih roditelja i takvu plodonosnu suradnju.

• Trebam napomenuti da je tijekom godine bilo i neuspješnih projekata (Zdrava hrana, novi okusi). Roditelji su ga podržali, ali učenici nisu htjeli jesti nove voćke. To nas nije obeshrabrilo u zajedničkom vjerovanju da neke stvari treba mijenjati polako, ali i u tome da neke stvari kreću u vlastitom domu.

 …………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono | Sav materijal izradila Sandra Vuk koristeći se alatom Worksheet crafter.

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.