Nedavno me jedna mama pitala kako znam što će se u budućnosti tražiti, a ako ocjene nisu važne, koje će to kompetencije biti bitne već za pet godina?

U svom radu polazim od toga da djeci približim sadržaj, da ih potaknem, da sa svakim od njih prođem neku njihovu priču nasamo. Nemam za to puno vremena, ali na kraju tjedna mogu reći da je svaki od njih 23 dobio trenutke u kojima smo bili jedan na jedan i u kojima saznajem kako žive, što vole ili ne vole, gdje su bili, kad su učili ili išli spavati ;).

S druge strane tu su OCJENE, vremenik provjera koji je postao „sveto pismo“ svima. Trebalo je reda u ocjenjivanju, slažem se, ali ponekad je teško do 20.- 25. siječnja programirati, recimo, provjere za lipanj. Što kad uvidim u radu da djeci neka tema ne ide kako je išlo prije četiri godine, da ovoj generaciji treba više vježbe, više stajanja u mjestu da to sazrije, a provjera u vremeniku je zacementirana za taj datum. Oslušnuti djecu, tražiti Razredno vijeće neki novi datum i objasniti zašto, ili napraviti ocjenama „pokolj“ i tako se slijepo držati vremenika.

Recimo, navest ću primjer učenja na sat/uru. Predviđeno vrijeme je dva sata i još jedan sat za ponavljanje. Sve smo mi to napravili, ali izrada sata (kartonskog) razvukla se na dva sata. Zatim spoj konkretnog sata i očitovanja vremena uz njegovu pomoć, za to sam zajedno s učenicima iskoristila dva sata (i već sam bila u minusu jedan sat). Na kraju smo provjeru pisali samo s osnovnim ciljanim pojmovima: mjerenje vremena, godina, mjeseci, dana…, a sat je ostao izvan toga. Sat sam pitala svakog učenika posebno, što se pokazalo dobrim, jer smo svi zajedno uočili da dio učenika to nije naučio. Na kraju te nastavne teme bila sam jako daleko od vremena koje sam na početku školske godine planirala za tu nastavnu temu.

I sad se postavlja pitanje, jesam li vođena iskustvom i vlastitom procjenom napravila dobar posao? Mislim da jesam.

Jer, umjesto ocjene, dobili smo učenike koji se znaju koristiti satom/urom, a to znanje im je potrebno za budućnost, za bilo koje vrijeme koje dolazi.

S druge strane, da, učimo za ocjenu.

Roditelj na individualnim razgovorima najčešće ne gleda lijevu stranu moga imenika, nego samo ocjenu. Ocjena je konačni produkt koji ga zanima. U ocjeni vidi budućnost za svoje dijete, ne zanimaju ga moje opaske ni zapažanja. Jedan roditelj je rekao da to što pišem ne upisuje XY u srednju školu, nego ocjena.

I, da, u pravu je.

U odnosu na svoj rad prije, smanjila sam broj ocjena, provjera koje pišemo… Jednostavno se vodim nekom unutrašnjom misli vodiljom. Još ih čeka dug put školovanja i procjenjivanja znanja, pa neka bar kod mene budu nesputani, neopterećeni ocjenama i stalno propitkivani.

Mislim da je iz svih mojih zapisa vidljivo upravo to.

…………

Piše: Sandra VUK | Osnovna škola ‘Augusta Šenoe’ – Zagreb | UHURN Zvono | 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i stavovima kolumnista i ne mora odražavati stavove uredništva Školskog portala ni Školske knjige.