Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Vjeverko moj!
objavljeno: 28. svibnja 2018.

Sve reakcije koje je izazvao taj listić slika su današnjega društva.

NASTAVNI LISTIĆ

 

Taj listić nalazi se u Zbirci nastavnih materijala, naslov mu je Vjeverko. Pjesma je pisana u muškom rodu jer sam učenicima prije toga, dok smo obrađivali sadržaje jezičnog izražavanja, objasnila da neke riječi (nisam upotrebljavala riječ imenica u 1. razredu) nemaju oblik za oba roda. Nasmijali smo se dok smo pokušavali odgonetnuti koja bi riječ mogla imenovati vatrogasca u ženskome rodu. Onda sam učenicima otkrila jednu važnu znanstvenu činjenicu iz područja biologije i zoologije – crna vjeverica autothona je životinja samo na području zapadne Hrvatske i Jadrana te je, za razliku od svoje surođakinje (smeđe vjeverice), vrlo druželjubiva.

Učenicima se jako svidjela ta tema, još tjednima kasnije proučavali su vjevericu – gdje živi i kako se hrani. Čak smo je i opisivali (donijela sam fotografiju koju sam snimila ispred svoje kuće).

Moj je razred odgovor na zagonetku znao istog trenutka, a većina ju je učenika naučila napamet jer je bila kratka, ritmična i uveseljavala ih je.

U dogovoru s kolegicom Višnjicom Šestak uvrštena je u Zbirku nastavnih materijala 2016. godine i otad sam, jao meni, jednom godišnje (travanj/svibanj) zatrpana mailovima uznemirenih roditelja, članova rodbine, baka i djedova, kumova, prijateljica…

Zašto jao meni?

Prvo moram objasniti širi kontekst cijele situacije. ZBIRKA NASTAVNIH MATERIJALA je zbirka materijala učitelja iz cijele Republike Hrvatske (a i izvan nje). Materijale su prikupili i objedinili članovi Udruge Zvono. Nakon toga omogućili su da ti materijali budu dostupni svima, odnosno da se svi njima mogu besplatno koristiti. O objavi materijala brine se Višnjica Šestak, a ja ih jednom godišnje prikupim i razvrstam po razredima. Hosting, smještaj i izgled već sedam godina plaća Udruga Zvono. Prateći preuzimanje materijala, dobili smo podatak da se dnevno „skine“ od 26 do 50 GB prometa, što je jako, jako puno. Materijali su najčešće preuzimani od 7.45 do 8.00 i od 13.00 do 13.50 Katkad poslužitelj zna „pasti“ zbog preopterećenja stranice. Materijale preuzimaju i roditelji, ali u 7.45 ih najviše preuzimaju učitelji.

U tom grmu leži zec (rekla bi moja baka). Međutim, u našem slučaju to nije zec, nego Vjeverko.

Materijal sa spomenutom pjesmicom/zagonetkom preuzimaju učiteljice, a da ga prije toga uopće ne pročitaju. Letimično pogledaju zadatak i odmah ga daju učenicima za zadaću. Mnoge kolegice i ne pogledaju kako se zove dokument koji su preuzele.

 

Razumijem roditelje koji ne znaju o čemu se radi kad vide taj nastavni listić u bilježnici svojeg djeteta. Roditelji (bake, djedovi, tete, kume…) upišu naslov s listića u internetsku tražilicu na svojim pametnim telefonima i iskoči im ime i prezime autora, tj. mene. Tada mi šalju poruke i pitaju što je to, o čemu se radi, zašto pišem glupe pjesmice…

Zar bih svakom trebala objašnjavati kako je nastala? Naravno da ne bih. Pristojno odgovorim, napišem rješenje i ne započinjem rasprave.

Taj problem puno je većeg razmjera nego što je pitanje mocijskog parnjaka imenice vjeverica.

Zašto kolegice same ne izrađuju svoje materijale? Zašto se preuzima toliko radnog materijala, zašto se prigovara nečemu što je netko drugi napravio?

Znam odgovore, ali ću ih prešutjeti.

Hoću li ići linijom manjeg otpora i povući listić da se roditelji, bake, djedovi i kume ne znoje nad tim pitanjem ili ću tvrdoglavo nastaviti pisati slične zagonetke u nadi da ću probuditi uspavane moždane vijuge? Ne znam odgovor na to pitanje. Nažalost, često si postavljam takva pitanja u svojem radu jer su takve situacije u prosvjeti nerijetke.

*Napomena – u školi u kojoj trenutačno radim crna vjeverica naš je razredni simbol, cijelu nam je zimu kucala po prozoru, a mi smo joj ostavljali hranu. Trenutačno se s nama redovito igra skrivača, uživa u društvu djece i nije nimalo sramežljiva. Zanimljivo je da su učenici sami rekli da je riječ o mužjaku i da bismo ga mogli nazvati Vjeverko. Ako katkad djeci dopustimo da budu djeca, odnosno da budu svoja, tad će i sama znati odgovore jer se vole potruditi i doći do cilja.

 

 Naš crni Vjeverko

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.