Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Zašto učitelji šute?
objavljeno: 23. travnja 2018.

Ne žele razgovarati o tome što će biti. Znaju da će morati raditi kako to netko drugi bude odredio. Strahujući od osude okoline i upiranja prstom, sve rade iza dobro zatvorenih vrata.

Možemo li tako dalje? Ima li nade za bolju budućnost? To nisu jedina pitanja koja (si) postavljam.

A) ZAŠTO NE SMIJEMO IMATI DRUKČIJI STAV ILI MIŠLJENJE?

Zašto su primjeri prakse iz drugih zemalja (Rusija, Belgija, USA…) važniji i bolji od naših, zašto naši učitelji nemaju volje pisati o svojem radu, odnosno pokazivati primjere iz prakse?

Više je odgovora na to pitanje. Prvi je taj da je iznimno teško postati predavač na nekom skupu. Svako županijsko stručno vijeće ima voditeljicu koju je imenovao AZOO. Nadalje, svaka voditeljica ima svoju skupinu prijateljica koje godinama ponavljaju isto. Kad im ponestane tema, prezentiraju nešto što nije njihovo jer im je tako rečeno. Svako je predavanje sjedilačkog tipa – oni u prvom redu kimaju glavom, oni u drugom plješću, a svi ostali obaraju rekorde u igricama na mobitelu. Kad dobiju papir za vrednovanje usavršavanja, svi zaokruže ocjenu odličan i napišu da ništa ne bi mijenjali.

Drugi je odgovor da su dobri učitelji jako samozatajni, stoga njihove primjere dobre prakse nitko i ne može vidjeti. Voditelji vijeća i djelatnici AZOO-a opravdavaju se da im moramo pisati i obavijestiti ih o primjerima dobre prakse. Međutim, sve to nema smisla jer najčešće nešto drugo postane in prije nego što to pismo/mail netko pročita.

Treći je odgovor da mnogi žele da se radi jednoobrazovno, kako neka linija pretpostavlja. Jednom davno tadašnji savjetnik me upitao kojoj struji pripadam: „korakovskoj“, Montessori ili tehnološkim „frikovima“. Kad sam rekla da od svake pedagogije učim nešto novo, da stalno tražim i čitam o novim metodama rada i primjenjujem ono što mogu prilagoditi svojem razredu, on je negativno odmahnuo glavom i rekao: „Nema svaštarenja, jednog se treba držati.“

Je li ijedna obrazovna strategija rađena prema mojem razredu? Nije. Stoga ću i ja primijeniti samo ono što je dobro za moj razred, a ostalo odbaciti. Međutim, učit ću i dalje.

B) KAKO PREMOSTITI PREPREKE I IZAĆI IZVAN VLASTITIH OKVIRA?

Među učiteljima su najglasniji oni kojima su „puna usta“ toga kako baš oni rade najsuvremenije, kako su na terenu i sve znaju, kako su oni prvi do katedre na fakultetu i baš je njima rečeno koje najnovije metode primijeniti u radu. Vjerujem da takvih ima, ali logično je zapitati se kad uopće rade u razredu ako toliko putuju, provode vrijeme na terenu ili na fakultetu te ako vode različite vježbe. Imaju li uopće razred, poznaju li ih učenici? Naime, ako dnevno provedu 5-6 sati na društvenim mrežama „prosipajući“ svoje znanje i svoje viđenje svijeta, gdje je vrijeme za rad u razredu (svaki dan po 5 sati u prvom razredu), kako se uspiju pripremiti za nastavu, pregledati bilježnice učenika, planirati nastavne sadržaje i kad se individualno stručno usavršavaju? Nadalje, vodeći se tom logikom, odnosno računanjem, ta „božanska bića“ dnevno rade 26-28 sati, tako da se „običan“ učitelj još više zatvori u svoj razred i nikome ne govori da je možda baš ovih dana napravio izniman projekt o zaštiti voda.

Svi ti učitelji koji zaista rade trebali bi shvatiti da živimo u svijetu društvenih mreža – lažne stvarnosti, uljepšanih fotografija, mnoštva dodataka, a rada nema nigdje.

Ipak je potrebno otvoriti ili barem odškrinuti vrata: ne prema društvenim mrežama, nego prema roditeljima. Vjerujte, znat će cijeniti vaš rad, smanjit će se (neće nestati) „parkovsko“ ogovaranje učitelja i imat ćete dobru suradnju.

  • Jedino što vam mogu reći/savjetovati jest da vjerujete sami sebi, da radite na sebi, da pišete primjere dobre prakse (blog, portali), da osluškujete bilo svojeg razreda i budete ponosni na to što ste i u najtežim situacijama  svojom kreativnošću i maštovitošću uspjeli i nemoguće prikazati učenicima te što ste izdržali sve političke i ostale reforme uzdignuta čela.

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.