■  UTORAK, 21. travnja 2020. ■   Dan petnaesti. ■   Smjernice za suvremenu nastavu, onu usklađenu sa stvarnošću, koju kvalitetni učitelji u najboljim svjetskim obrazovnim sustavima (a to uključuje i hrvatski) oduvijek provode, nalažu da djeca što više uče iskustveno – da ih se stavlja u realne, stvarne situacije, u kojima će oni iskustveno naučiti i što je važnije – zapamtiti ono što uče, shvatiti smisao i bit naučenog, povezati to sa svojim svakodnevnim životom odnosno – primijeniti.

ČETIRI SU ELEMENTA ISKUSTVENOG UČENJA:

■  Učenici se suočavaju sa zadatkom koji treba riješiti (nastavnik im predstavlja zadatak ili se on nalazi u udžbeniku).

■  Učenici planiraju akciju.

■  Učenici provode svoj plan akcije.

■  Učenici promišljaju proces učenja i predstavljaju svoje rezultate.

POJEDNOSTAVLJENO SE TO KAŽE: Da bi nešto ušlo u glavu, mora proći kroz ruke.

Odavno je (ili bi trebao biti) napušten sistem poučavanja u kojem učitelj govori, učenik sluša, zapisuje u bilježnicu, nauči, zapamti i reproducira u istom obliku. U takvu poučavanju vrijedi pravilo da što je učenikova „reprodukcija“ sličnija „originalu“ (učitelju) – to je ocjena bolja. To svi volimo zvati „čisto štrebanje“.

Iskustvo pokazuje da djeca zaborave ono što samo čuju, ako nešto čuju i vide – oni to zapamte, no ako nešto učine, naprave sami, tada to i shvate.

Konfucije je to zapisao ovako: Čitam i zaboravim. Vidim i zapamtim. Učinim i vjerujem.

Moja Sara u prvom osnovne napisala je u bilježnicu iz Prirode i društva: Najbolje bi bilo da kuharica posadi školski vrt pa da u školi ne jedemo slatkiše za užinu. Svi smo bili oduševljeni tom idejom koja je ostala samo ideja.

U područnim školama matične škole u kojoj radim, mnoge su učiteljice sa svojim razredima sadile, sijale, kopale, plijevile, gradile vanjske učionice, sudjelovali su u brojnim ekoprojektima, natječajima, natjecali se za najljepše školske vrtove.

Ja nisam ništa od toga poduzela ni napravila, premda se tomu divim. Radim u gradskoj školi koja, na žalost, nema prostora za sve potrebne učionice, a kamoli za vrt i voćnjak. U učionicama jedva imamo mjesta za sve učenike, radimo u dvije smjene, svake godine „prijeti“ nam treća smjena pa ni sadnja na prozorima u lončanicama ne dolazi u obzir.

S TV-učiteljicom nedavno su moji đaci čitali priču Zdenke MATIJAŠ „Povrtnjak moje bake“. Za zadaću sam im dala tri mogućnosti (nastojim uvijek dati nekoliko opcija pa učenici biraju po sklonostima i raspoloženju).

Prva je bila iz pjesme abecednim redom ispisati imenice kojima imenujemo povrće.

Druga mogućnost bila je nacrtati povrtnjak prema opisu koji prepoznaju u pjesmi, a treća napisati što bi se promijenilo i kako bi to bilo kada bi svi koji mogu posadili vrtove i počeli proizvoditi svoju hranu.

• 

• 

• 

U trećem, najzahtjevnijem zadatku, trebali su obavezno napisati koji su dio posla oni sami spremni poduzeti u proizvodnji povrća. Da ne bi bilo – mama će posaditi, tata posijati, a ja jesti.

Iako je izabrao treći, najteži zadatak, Nikola je zadaću poslao prvi.

A uz zadaću – fotografija gratis uz objašnjenje: Učiteljice, postao sam doktor za povrtnjak! Mali čovjek se prihvatio motike i okopava vrt. Navodno mu ni košnja trave kosilicom nije strana. U svakoj situaciji, pa i koronaškole, treba pronaći neku pozitivnu, dobru stranu. To će vam reći svi doktori. To uključuje i doktore za povrtnjak.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■