Ako živi u stanu od četrdeset kvadrata to je dobio sisajući novac iz udruga, a ako živi u kući od četiri i pol milijuna kuna to je dobio sisajući novac od građana. Svatko ima svoju priču.

Ne mislim da djeca slušaju i prate sučeljavanja izbornih kandidata, ali činjenica je da se zvučnim i zračnim prostorom šire mišljenja, izjave i stavovi u kojima se svaka strana drži svoje priče.

I ne popušta.

Jedno od sučeljavanja slušala sam na radiju. On je sredovječni muškarac s višegodišnjim iskustvom upravljanja gradom, ona mlada doktorica znanosti iz područja ekonomije. Idu u drugi krug. On njoj spočitava neiskustvo, ona njemu nesposobnost.

Dio toga nisam čula od zagušenja koje je u eteru nastalo jer je ona lupala šakom po stolu i vikala:

„Ja sam samostalna žena! Ja sama odlučujem!“

Žao mi je da je tako. Od puno ja, nestalo je mi, a oni (a to su građani) nebitni su. Ono što ja vidim je da bi njih dvoje zapravo mogli dobro surađivati i nadopunjavati se na dobrobit građana, ali to treba htjeti. I znati. Kad ne mogu mijenjati velike, nastojim pošteno odgajati male.

Na predlošku najpoznatije bajke na svijetu, svima poznate Crvenkapice, učili smo sagledati priču iz pozicije drugoga. Jedna grupa imala je zadatak pisati priču iz pera Crvenkapice, druga bake, treća lovca.

Kada se uđe u cipele drugoga i da mu se šansa da iznese svoje viđenje problema (bez da viče „Ja sam samostalna žena!“ i lupa šakom po stolu) jasno je da vuk nije krvoločna zvijer koja jede bake i unuke, djevojčica nije baš tako naivna i nedužna kakvom je predstavljena, mama je lukava, ništa ne prepušta slučaju i postavila kamere po cijeloj šumi, a baku je spasila krunica koju je imala u džepu spavaćice!

Lovac ima visok šećer i teško prihvaća da je ostario i umjesto srna lovi – bake.

Crvenkapičina priča

Bok! Ja sam Crvenkapica. Mama me poslala baki, ali toliko sam puno puta bila kod nje da mi je dosadilo. Znam, otići ću u grad umjesto k baki. Nazvala sam Ivu i krenule smo u grad. Slučajno smo skrenule u šumu i tamo srele vuka. U tom trenu nazvala me mama i rekla:“ Zvala je baka i kaže da je gladna. Jesi li ti uopće otišla baki?“ Slagala sam da su vrata bila zaključana i da baka možda spava. Mama je opet nazvala baku, no baka je rekla da ne otvara nikome jer se boji korone. Spašena sam! Na kraju sam se dogovorila s bakom da dođem kod nje i naručimo pizzu. Jele smo i uživale. Nismo se bojale vuka nego smo ga pozvale na pizzu. Vuk je rekao: „Ja sam vegetarijanac, ali kog je briga kad je u pitanju pizza!“ Svi smo mi svežderi.

Lovčeva priča

Jednog sunčanog dana šetao sam šumom i vidio jednu malu kućicu. Ta kućica bila mi je sumnjiva, pa sam pogledao kroz prozor. Vidio sam baku kako priča s djevojčicom koja na glavi ima crvenu kapicu. Odjednom sam primijetio da je baka zapravo vuk. Uzeo sam pušku. N,  prije nego sam opalio, vuk je jako zijevnuo  i iz njegovih je usta izašla baka. Mala s crvenom kapicom je bila sretna. Toliko sretna da je i vuka pozvala na kolače koje je donijela baki, a i ja sam omastio brk. To mi je bio jedan od zanimljivijih dana u mom lovačkom životu. Prije sam lovio ptice i srne, a sada bake. Ah, nisam više mlad….

Bakina priča

Eeeee, djeco da vam ja ispričam jednu priču. Bila sam ja tako u svojoj maloj, skromnoj kućici pored šume. Unuka mi je dolazila s puno kolača i vina. Netko je pozvonio na moja vrata, ja otvorim  i – hop! – najedanput me vuk poždere. Iz njegovog trbuha čula sam kako se smije, ali nisam znala zašto. Poslije sam shvatila da je on navlačio na sebe moju spavaćicu. Nije znao da mi je u džepu krunica. A kad je našao krunicu, odlučio se pomoliti. Oče naš… Zdravo Marijo… molim te da mi Crvenkapica samo ušeta u usta. Odjednom sam u mraku vukova želuca vidjela kako pada nešto crveno prema meni. Bila je to moja unuka. Njezina kapica mi je prekrila oči. Ništa nisam vidjela. Slušale smo kako vuk hrče i odjednom je nož počeo rezati njegov trbuh. Ostatak priče znate… Spašene smo i sve je sretno završilo. Vuka smo bacili u bunar. Dok smo jeli kolače iz bunara se čulo: Auuuuu… To je vuk jaukao. Bio je zabrinut da ćemo se udebljati od kolača, posebno lovac koji ima visok šećer.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■