■  ČETVRTAK, 23. travnja 2020. ■ Dan sedamnaesti. ■ Danas ujutro, baš kad sam pomislila da mi je stvarno dosta, razveselio me i – iz stanja „ne mogu više” –  podignuo jedan video. U razredu imamo dva Jurja pa po prvim slovima prezimena jednog zovemo Juraj B., a drugog Juraj O.

Dakle, Juraj B. je, radeći lektiru, otkrio način kako uspješno nacrtati miša te je odlučio snimiti upute korak po korak i poslati svoj videozapis razredu da i oni nauče. O, da… Ima i takvih đaka!

S popisa lektire za drugi razred nije bilo lako odabrati jednu za čitanje kod kuće u travnju. Prekid nastave zatekao nas je usred čitanja Pinokija. Kako je u organizaciji nastave na daljinu mnogo toga trebalo postaviti na noge – Pinokijo je ostao u zapećku.

Travanj je polako odmaknuo, a početak redovite nastave nije se primaknuo pa je valjalo smisliti lektiru i način obrade koji će ih i zabaviti, i poučiti, i zaintrigirati, i potaknuti. Prvi i osnovni kriterij bio je – naravno – da je knjiga dostupna svima.

Postoji stranica e-lektire na kojoj se mogu preuzeti sve obavezne lektire, no nisam se mogla pomiriti s činjenicom da čak i čitanje knjige odrađuju sjedeći ispred ekrana.

Nakon nekoliko dana razmišljanja odlučila sam ovako: pronašla sam priču Božidara Prosenjaka „Miš“, prilagodila ju za čitanje koje sliči listanju knjige i snimila sebe kako čitam paralelno s okretanjem stranica.

Nije to nikakvo dostignuće za one koji su s tehnikom na ti, nije ni za mene koja sam tako-tako, ali smisao nije ni bio napraviti besprijekoran digitalni uradak. Čitanje na glas jako je bitno u razvoju djece.

Za čitanje na glas svojim učenicima [umjesto da im pošaljem knjigu koju će pročitati sami] odlučila sam se jer vrijeme takvog čitanja nosi sa sobom umirujuću povezanost s knjigom, osjećaj sigurnosti i predvidljivosti [jer čuju njima poznat glas], a sve to pomaže djeci da se opuste.

Što se načina obrade tiče – odlučila sam se za pizza-lektiru. Znala sam da će im se svidjeti. Na papiru treba nacrtati krug, podijeliti ga i izrezati na čest dijelova – krišaka pizze – i na svaki komad napisati ono što se traži: naslov, ime pisca, ilustratora, glavne i sporedne likove, čemu nas je knjiga poučila…

Na moju e-adresu svakodnevno stižu pizze – s kutijom, bez kutije, ljute, slane, slasne, čokoladne… Stigla je i zanimljiva priča o ilustratoru koji potpisuje izdanje knjige koje sam im poslala – Aleksandru Marksu.

„Učiteljice, znate li da je ilustrator Aleksandar Marks bio brat moga djeda?“ napisala mi je mama Jurja O.

Znala sam da je Marks bio autor animiranih filmova i jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, redatelj, ilustrator i grafičar, saznala sam da je režirao Crvenkapicu, prvi animirani film u boji na ovim prostorima, ali nisam znala da je daleki rođak mog Jurja O.
I tako se lijepo zaokružila ova pizza-priča o dva Jurja, jednom mišu i onima koji naprave korak više nego što treba. Za prijatelje i za razred.

• 

• 

• 

• 

Inače, ta su dva Jureka, kako ih od milja zovemo, susjedi, a to su shvatili tek kad su krenuli u školu. Tada su postali prijatelji i otkako smiju ići sami doma, svaki put mi to i  naglase: „Mi danas idemo doma sami! Smijemo, mi smo susjedi!“

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■