Ono što je bilo daleko, sve je bliže. Završna višednevna terenska nastava, popularni maturalac. Naš je izbor Slavonija i Baranja – idemo u Kopački rit da nam, kako kaže reklama, rit vidi puta. Veselimo se Osijeku, Đakovu, Vukovaru, Parku prirode „Papuk“, seoskom domaćinstvu gdje ćemo spavati…

Sve je to divno i krasno, ali sve to i košta. A ako itko zna kako okrenuti kunu i od jedne dobiti dvije, znaju učiteljice. U našoj je školi jedno od ustaljenih pravila da se razrednici angažiraju oko financijske pomoći kako bi sva djeca išla na putovanje.

I koliko ja znam, nikada se nije dogodilo da neko dijete nije putovalo zbog manjka financija.

Organiziraju se plesovi, pod maskama i bez njih, čajanke, prodajni sajmovi svega i svačega, prodaju se bonovi Crvenoga križa, pišu molbe za sufinanciranje gradskim ocima (ili majkama)… uglavnom, nekako se namakne sa svih strana po malo kako bi svi učenici putovali.

Znalo se dogoditi i da se roditelji unutar razreda dogovore i skupe potreban novac kako bi išla sva djeca. Na početku sam školske godine đacima rekla da ćemo smisliti svoj poslovni plan i zaraditi za maturalac.

Znala sam da će se projekt zvati „Džeparac za maturalac“ jer ja jednostavno obožavam smišljati imena, ali ništa više od toga. Puno je razgovora vođeno i puno prijedloga izrečeno, ideje su se vagale, brzo nizale i još brže odbacivale. Dugo sam ih puštala da oblikuju svoje misli, malo usmjeravala, upozoravala na moguće probleme.

Kada su rekli da bi umjesto sajma na velikom odmoru imali sajam na glavnom gradskom trgu („Jer ćemo tamo više zaraditi!“), znala sam da su na pravome tragu.

Dalje je išlo lako.

Trebalo je samo: pisati dopise u grad i iznajmiti štandove, nabaviti novac za materijal, nabaviti materijal za izradu rukotvorina, sve to izraditi, uskladištiti, izraditi cjenike, dopremiti na trg, postaviti, prodati…

Prava sitnica.

Početni smo kapital nabavili od roditelja. Tko će, ako ne oni, investirati u likovne radove svoje djece. I to je bila ideja učenika, a ja sam ju prihvatila i radove prodala na roditeljskom. Bilo me malo sram pa sam samo poslala kasicu neka ubaci tko koliko može. Tako smo zaradili prvih šesto kuna i dva dolara (što znači da na popis poslova trebam dodati i odlazak u mjenjačnicu – hvala anonimnom donatoru).

Bojali smo, bušili, pilili, rezali, lijepili, sadili, lakirali…

Kada?

Na likovnom, na satu razrednika, prije škole, poslije škole, tijekom odmora, praznika… Napravili smo promotivne plakate, ručno napisali letke, ispisali cjenike i u udarnom terminu – subota u devet ujutro na idealnom mjestu – gdje mora proći baš svatko tko ide na plac, ponudili svoju robu. A svaka roba nađe svoga kupca pa smo tako i mi svoje stvari rasprodali za sat i pol vremena.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Prvi su na naš štand dotrčali konobari iz okolnih kafića. Djeca su se snalazila sve bolje. Prve su se rasprodale biljke trajnice kojih smo imali pedesetak teglica. Kada je oko jedanaest sati netko ispod pulta izvadio jednu teglicu i prodao ju svojoj mami, shvatila sam da su doslovno ovladali baš svim trgovačkim vještinama uključujući i onu „ispod pulta“.

 „Vi ste u sat i pol zaradili toliko novaca!“ komentirali su roditelji. Netko je od djece rekao: „To nije sat i pol! Mi na tome radimo već mjesecima!“

Dobra lekcija.

U evaluacijskim listićima iskreno su pisali o svojim željama i osjećajima prije, poslije i za vrijeme projekta.

Najteže mi je bilo dijeliti letke onima koji to nisu željeli… Najlakše mi je bilo brojati novac… Najsretniji sam bio/bila kada smo zaradili prvih tisuću kuna… Najponosnija sam bila kada je moja mama prva kupila knjigu… Najuzbuđenija sam bila kad nam je došla prva mušterija…Najteže je bilo stalno objašnjavati zašto mi to radimo… Najlakše je bilo brojati novac… Najljepše je bilo gledati Maksa kako naplaćuje…

U maniri pravih trgovaca i ja ću reći – to nije sve! Naš projekt ima i svoj drugi dio. Čitajući pričokaze i učeći o njima, posudili smo knjigu Reumatični kišobran Željke Horvat Vukelje.

Djeca su izradila svoje lutke i uvježbala različite pričokaze. Kad su vidjeli da im ide, predložili su, a ja prihvatila, da svoj program izvedu za prvašiće u školi pa tako zarade za još malo sladoleda.

Rečeno – učinjeno.

Sada mala glumačka družina gostuje po razredima, koji su se za to prijavili, i ide nam sjajno. Janko i Jan su za pričokaz Dosadnjaković izradili lutke od čarapa. Malo su nespretno, selotejpom, zalijepili pikule na mjesto očiju. Pitam ja:,,Pa dobro zašto niste te pikule nekako zašili za čarape ili barem zalijepili vrućim ljepilom?“ Janko će:„Pa zato što su čarape još čitave!“

Kakav brilijantan um! Vi recite što hoćete, ja kažem da je isplativije ulagati u tu djecu nego u najpoznatije svjetske burze.

■ Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■