… da bi taj maturant mogao ponovno pročitati Antigonu državne mature radi. Glatko ju je odbio.

Ah, jasno mi je.

Neke ideje uvijek ostanu samo ideje. Poput leptirića koji je ostao gusjenica. Djeca u drugom razredu uče opisivati lik. To mi je posebno drago vrijeme jer je uvijek zanimljivo gledati kako djeca vide i opisuju druge ljude. Vjerojatno nema učiteljice koja nema neku smiješnu priču iz tih dana.

Rečenice iz njihovih opisa pamtimo i prepričavamo godinama. Moja mama ima oblik pravokutnika… napisao je jedan dječak. Meni se ta rečenica toliko usjekla u sjećanje da i dan-danas kad vidim tu gospođu pomislim: Evo, ode pravokutnik na posao.

A znate one male gradove u kojima iste ljude uvijek susrećete u isto vrijeme na istom mjestu. E, tako se pravokutnik i ja sretnemo baš svaki dan u tjednu u pola osam ujutro. Pa vi nemojte doći nasmijani na posao.

U jednoj se generaciji djeca nikako nisu mogla odmaknuti od jela i kuhanja u opisu mame. Sve su mame samo kuhale, fino kuhale, pa malo pekle i onda – kolači. Ja kažem: „Pa, dobro dosta toga kuhanja! Je l’ te žene nešto rade, uspješne su u nečemu, imaju karijere… Osim što kuhaju pišite gdje rade, što rade, čime se bave, u čemu su uspješne…”

I eto ga, tražili ste, gledajte: Moja mama je medicinska sestra. Jako je uspješna u peglanju.

Nemam ja, naravno, ništa protiv peglanja, kuhanja i pečenja. Ne bih imala ništa protiv ni da to netko drugi obavi umjesto mene. No i ta ideja zasad je gusjenica i nije na vidiku da će se pretvoriti u leptira.

Kad se odmaknu od kuhanja i pravokutnika, nastaju prave čarolije i djeca pišu stvari na divan način kakve i jesu njihove duše. I ne samo njihove.

Moja se mama zove Duška. Lijepo joj pristaje to ime, jer je dobra kao duša. Malo je bucmasta, ali to je super za grljenje.

Vole opisivati i prijatelje. Naravno, uvijek žele opisivati najboljeg prijatelja. Izazov koji pred njih stavljam jest izvuci karticu s imenom, sjedi s tim učenikom/učenicom, porazgovaraj s njim i opiši ga. Ili – opiši onu osobu u razredu koju najmanje poznaješ. I onda nastane ovakva rečenica.

Tara je jako zanimljiva djevojčica kad je malo bolje upoznaš.

Ove godine, prije nego što smo se upustili u opisivanje lika, dosta smo radili na osobinama ljudi. Razgovarali što znači biti pošten, strpljiv, druželjubiv, gostoljubiv… Ne znam za vas, meni se čini da su mnoge riječi skoro pa iščezle iz jezika. Sve se svelo na super i cool (koje djeca uopće ne doživljavaju kao strane riječi).

„Janko je jako pošten. Znam to jer kad smo igrali ‘između dvije vatre’ na tjelesnom izašao je i rekao da je pogođen, iako nitko od nas to nije vidio. Ni učiteljica.” Tako je David opisao Janka. Odlična definicija poštenja. Koliko bi velikih poštenjačina postupilo tako u svakodnevnim poslovnim, političkim i drugim igrama?

Da pisanje može imati terapeutski učinak i da si čovjek njime olakša dušu znam odavno. No nisam znala da znaju i moji đaci. Uzela sam bilježnice da ih pregledam i iskočila je nekim čudom nepročitana zadaća. Prenosim samo dio.

Moja me sestra živcira. I ne da mi mira. Ima smeđe oči i jako tamnu kosu. To je valjda zato što je zločesta. Manjeg je stasa. Voli izazivati i jako je razmažena. Ometa me u svemu. Jako je nespretna i okreće ventile tako da se ja moram zavući u deku. Drami kad ja negdje idem, a ona ne. Katkad požalim što imam sestru, a ne bracu. Katkad idem na terasu meditirati zato što me toliko izludi. Ona je uzrok nemira i kašnjenja u školu tako da okrivite nju, a ne mene.

Kaže moja kolegica: Nikad nisam vidjela bolju ispričnicu za kašnjenje. Ovaj je opis ocijenjen izvrsnom ocjenom. I jednim suosjećajnim tapšanjem po ramenu. Počeli smo učiti tablicu množenja i ja ih pitam da mi navedu neki primjer gdje se ta tablica primjenjuje u svakodnevnom životu.

Ako mi sestra tri puta u danu zavrne radijator – koliko se puta moram zavući pod deku u tom danu?

…………………………………………

Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave, OŠ Bogumila Tonija, Samobor

• Foto: Frank Mckenna on Unsplash