■ UTORAK, 7. travnja 2020. ■ 007 ■ Koje su dobre, a koje loše strane škole na daljinu? Čini mi se da je djeci to pitanje jako teško. Barem meni nijedno dijete nije dalo jednoznačan odgovor. Škola je dio dječjeg života, a sada su odjednom sve ono što se u školi događa – a to je mnogo, mnogo više od onoga što se piše u udžbenike, zbirke i radne bilježnice –  morali spremiti u ladicu i ne znaju kada će je opet otvoriti.

Bez mnogo prethodne pripreme morali su otvoriti novu ladicu, prihvatiti nov način rada, nove učiteljice, novu komunikaciju, odnose, pravila.

U školski svijet, koji je bio samo njihov, sada su ušli drugi ljudi i sve je nekako postalo javno i svačije. Sada je odjednom mama učiteljica, i učiteljica na televiziji je isto učiteljica i onda učiteljica zvana prava učiteljica šalje neke zadatke.

Ako me vidite da razgovaram sama sa sobom ovih dana – nisam skrenula, samo se dogovaram s učiteljicom svog djeteta – šale se mame međusobno. Roditeljima nije lako stalno posredovati između zahtjeva škole i mogućnosti djece, njihove motivacije, sposobnosti… istovremeno balansirajući između svog posla i svih drugih obaveza. A iznad svega toga i iznad svih nas stalno lebdi oblak prijetnje mogućom zarazom i da ne nabrajam dalje.

Dobro je što svaki dan vježbamo sa sportašima, nije dobro što svaki dan imamo iste sportaše.

Dobro je što Škola na Trećem kratko traje, nije dobro što svaki predmet kraće traje.

Dobro je što imamo zanimljive teme za likovni, nije dobro što nam učiteljica na televiziji ne ostavi dovoljno vremena da prepišemo zadatke.

Tako je otprilike za potrebe jedne zadaće moj 11- godišnji sin sažeo dobre i loše strane nastave na daljinu. Možda njegova učiteljica neće biti potpuno zadovoljna ovim rečenicama jer prema onome kako je napisao, proizlazi da sve što je dobro, baš i nije dobro, odnosno – loše je. Ipak, nisam mu rekla da ispravi, popravi, objasni, pojasni.

Doći će vrijeme kada će morati biti hiperkorektan, sada neka bude iskren.

Dajem sve od sebe da njegova škola ostane samo njegova. Kada vježbe na televiziji vode vrhunski sportaši, proslavljeni olimpijci i paraolimpijci, veseli se tomu, ali istovremeno bi sve dao da vježbe vodi on u svom razredu, sa svojim prijateljima. I vjerujem da je tako većini.

Škola na Trećem je odlična, ali djeci nedostaju djeca.

„Sad joj je već teško. Pa sam dopustila da od ovog tjedna više ne mora sjediti za stolom dok je nastava. Može i na kauču“, odgovara mi prijateljica na pitanje kako se njezina Gita, učenica 1. razreda osnovne škole, snalazi u Školi na Trećem.

Isključivo ponavljanje i vježbanje – preporuka je ministrice za ovaj tjedan. Učitelji razredne nastave neka svoj program maksimalno usklade s programom Škole na Trećem – preporuka ministrice od prošlog tjedna. U mom konkretnom slučaju te preporuke isključuju jedna drugu – ako ću se držati jedne preporuke, prekršit ću drugu. Negdje sam pročitala da je onaj koji čini samo ono što se od njega traži – rob, a onaj koji čini više no što se od njega traži – slobodan čovjek.

Nemam preveliku dilemu u vezi s tim – mislim da je na svakom čovjeku da nađe svoj put i njime ide. Ne postoje dva ista puta, a ponekad put i ne postoji. Treba ga izgraditi.

• 

• 

• 

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■