Ali danas sve češće više nije tako… Poslodavcima je uglavnom mnogo važnije ono što doista umiješ i možeš od onoga znanja o kojem svjedoče tvoji papiri.

U čemu je problem s ocjenjivanjem? Svi smo čuli za Glassera i njegove kvalitetne škole. Jedna od njegovih ideja koja nas je natjerala da se zamislimo je ona o neracionalnosti i štetnosti sustava koji ima ocjene 1, 2, 3, 4, 5.  U njegovim kvalitetnim školama, naime, ne samo da nema jedinica, nego nema ni dvojki, ni trojki. Te su ocjene nepotrebne, smatra Glasser, jer označavaju samo razne stupnjeve nekompetentnosti i znak su da i učitelj i učenik još nisu dovršili svoj posao, da se trebaju više potruditi. Njima se ocjenjuje NEZNANJE, a to je besmisleno. Ocjenjivati treba ZNANJE. Najniža, donja granica razvijenih kompetencija u njegovim se školama ocjenjuje četvorkom. A petice su rezervirane  samo za iznimna postignuća. Svima onima koji se ocjenama služe kao odgojnim mjerama, koji kažnjavaju neznanje (a često i nedisciplinu na satu) jedinicama, takav je sustav ocjenjivanja neshvatljiv: kako da natjeraju učenike da uče i rade ako nema jedinice da ih kazne?

Prije nekoliko dana FB stranica Science Lover objavila je kratki video u kojem Neil deGrasse Tyson (jedan od najvećih popularizatora znanosti danas) objašnjava odnos društva prema znanju i učenju. Video možete pogledati ovdje: 

U tom je videu ispričao priču o poslodavcu i dvojici kandidata kojima je postavio isto pitanje: Znate li koliko je visok toranj na ovoj zgradi? Prvi je bio arhitekt i istresao je u milimetar točan odgovor iz rukava jer ga je otprije znao. Drugi nije znao odgovor pa je zamolio za malo vremena, istrčao van, izmjerio svoju sjenu, sjenu tornja… i izračunao približnu visinu. Što mislite kojeg je od te dvojice poslodavac zaposlio? Onog drugog, dakako. Tyson svoj govor završava riječima da poslodavcima ne trebaju ljudi koji su hodajuće banke informacija, nego ljudi koji znaju razmišljati.

I, na kraju još jedan primjer za razmišljanje: pariška škola École 42, prestižna privatna, a potpuno besplatna škola kodiranja koja ne samo da ništa ne poučava, nema razreda i rasporeda, nego nema ni učitelja. Budući da nema učitelja, učenici moraju sami shvatiti ono što uče. Pritom je učenje potupno samoorganizirano, temeljeno na projektima, učeničkoj međusobnoj suradnji i međusobnom ocjenjivanju. „To je teži način“, veli jedan polaznik, „katkad poželim učitelja koji bi nam objasnio stvari… da ne gubimo vrijeme i ne ubijamo se od posla dok shvatimo neki koncept. Ali, s druge strane, kad na kraju sami shvatimo, to je golemo oduševljenje koje hrani naše samopouzdanje i do neba diže našu motivaciju za rad na sljedećem, složenijem projektu“.  Pogledajte priču o toj školi…

Pogledali ste video, ali i dalje ne  vjerujete da takva škola bez učitelja može biti jednako kvalitetna kao ona s učiteljima? Razmislite o ovome: Iz  École 42 učenici izlaze BEZ OCJENA, BEZ DIPLOME, a otprilike 80% njih dobiva posao prije isteka tri do pet godina koliko traje školovanje; sve ostale poslodavci naprosto razgrabe čim završe školu.

Svi se, dakle, živciramo zbog ocjena koje u konačnici poslodavcima više ništa ne znače. I nastavit ćemo se živcirati i iscrpljivati sve dok osim nas učitelja i naših učenika s kojima smo zajedno ušli u 21. stoljeće, u 21. stoljeće ne uđe i SUSTAV koji nam određuje što moramo i što smijemo…

Piše: Dinka JURIČIĆ