Svima nam se u životu dogode trenutci u kojima kamo god pogledamo vidimo nešto zbog čega se nerviramo: čini nam se da ništa ne valja, da se svijet pokvario, da su ljudi prolupali… Jedino smo mi normalni. Baš kao u vicu na početku, zar ne?

Sasvim je u redu katkad puknuti, pjeniti se, biti neraspoložen i gunđati. Ali kad se danima, tjednima i mjesecima osjećamo puknuti, problem je u – termostatu.

Ne znam postoje li danas i digitalna glačala, pećnice, bojleri, perilice… ali znam da oni stari, analogni kućanski aparati još uvijek imaju termostat koji radi na principu bimetala. Bimetal je pločica slijepljena od dvaju metala koji se različito toplinski rastežu. Bimetal je uključen u strujni krug pa ga struja koja protječe kroz njega zagrijava. Ona strana pločice koja se više rastegnula savije se i isključi napajanje. Hlađenjem se bimetal savija na drugu stranu, vraća u početni položaj, strujni se krug opet zatvara i grijač se ponovno uključuje. Bilo bi nam jednostavno da smo glačala: svi bi se naši kvarovi dali mehanički popraviti.

Parafrazirajući Pabla Picassa, mogli bismo reći da se se naš životni bimetal sastoji od svakodnevnoga života i od umjetnosti.  Svakodnevni nas život vuče na jednu stranu, pregrijava nas katkad do izgaranja. Umjetnost je spas.

Ne mislim pritom samo na onih šest vrsta umjetnosti tradicionalne estetike (ni na strip i film koji su im kasnije pridodani). Umjetnost je u ovome kontekstu metafora za sve što smo kreirali, čemu smo istovremeno i tvorci i publika.

Svejedno je li riječ o operi koju smo komponirali ili o kolaču koji smo ispekli, bitno je da smo svjesni svoga otiska u danu koji je prošao, da smo zahvaljući svojoj kreativnosti i svojim rukama opet zatvorili strujni krug i osigurali si napajanje za sutradan.

Piše: Dinka JURIČIĆ