Najgore je kad vlastite laži o sebi smatramo istinama, uzmemo ih zdravo za gotovo i na njima počnemo temeljiti svoje odluke, oblikovati svoje navike i ponašanja.

Platon u jednoj svojoj prispodobi govori o crti koja (metaforički) dijeli dva svijeta. Prvi je vidljivi, iskustveni svijet koji bismo uvjetno mogli nazvati „čini mi se da znam“. To je svijet nagađanja i vjerovanja. Logika toga svijeta primijenjena na moje vjerovanje o sebi, pojednostavljeno bi glasila: Učinila sam nešto loše, dakle – ja sam loša osoba. Taj prvi svijet uzak je, isključiv, netolerantan, crno-bijeli. Zbog njega vučemo prastare loše slike o sebi, ništa si ne opraštamo, a svaka nova glupost koju učinimo čini nam se samo novom potrvrdom da ništa ne valjamo… 

Svijet s druge strane crte – kaže Platon  – misaoni je, svijet promišljanja i pravoga znanja. Logika toga svijeta sumnja u nagađanja i vjerovanja iz onog prvog svijeta, preispituje, traži da kopamo dublje. To je svijet uočavanja sličnosti, analogija, uzoraka, svijet supostojanja i velike slike. To je svijet otvoren za promjene i za rast. To je pozitvan svijet nade. Primijenjena na moje vjerovanje o sebi, njegova bi logika bila: Učinila sam nešto loše. To što je moje ponašanje u nekom trenutku bilo loše, ne znači da sam ja loša osoba. Ja sam puno više od zbroja svojih trenutnih ponašanja.

Ne sumnjaj u sebe, sumnjaj u ono loše što o sebi vjeruješ. Ako su tvoja loša iskustva oblikovala tvoje dosad, vrijeme je da se okreneš novim iskustvima, boljima… i dopustiš sebi da počnu oblikovati tvoje odsad. Dakle, zaruj malo u sebe, počni tražiti svoje darovitosti, otkrij svoje granice kako bi ih mogao prekoračiti. Kako?

Svaki dan isprobaj nešto što još nikad nisi: probaj šarati tikvice, loviti ribu, sašiti haljinu, napraviti zimicu, okrečiti sobu, izgraditi kućicu za ptice, otplesati nijemo kolo, voziti traktor… Bilo što. Svime čim se baviš – učiš o sebi, otkrivaš svoje neotkrivene moći… i koračić si bliže onomu JA koji želiš postati.   

Piše: Dinka JURIČIĆ