Tehnologija je izokrenula priču o učenju poput mokre gumene rukavice kad je skidate s ruku. Tradicionalno je tržište rada, naime, tražilo sustav školovanja koji je naučio ljude onomu što trebaju zanti kako bi obavljali određene poslove za koje su školovani. Danas golemom brzinom nestaju oni poslovi u kojima tehnologija djelotvorno i jeftino može zamijeniti čovjeka. Poslodavcima je zato, kao pedagozima dosad, učenje postalo iznimno zanimljiva tema. Neprestano učiti, brzo učiti i brzo mijenjati navike postao je ključni zahtjev koji postavljaju svojim timovima i uposlenicima.

Dakako, odrasli ne uče na isti način kao djeca. Ali ni djeca danas ne uče kao djeca nekad. Zato je vrlo zanimljivo razmisliti o principima učenja odraslih pa vidjeti što bi se od toga dalo primijeniti u dizajniranju svoga poučavanja. Charles Jennings, vrhunski stručnjak za korporacijske treninge zaposlenika, objasnio je iz svoga bogatog trenerskogiskustva da sustav poučavanja temeljen na transferu znanja ne drži vodu jer je učenje puno kompleksniji proces od „primanja znanja“, ma kako ono dobro bilo vođeno. Teza oko koje je izgradio svoje sjajno predavanja na  Learning Technologies Conference 2013. godine bila je da je znanje neprenosivo i da se umjesto na prenošeje znanja treba usredotočiti na četiri načina koji ljude najbolje potiču da sami uče ono što im treba.

1. Do najfunkcionalnijih znanja čovjek dolazi kad osobno prođe kroz neko izazovno iskušenje, stvori vlastita iskustva stečena u stvarnim kontekstima. To su iskustva iz kojih se informalno uči, nenamjerno, usput. Od takvog se učenja raste. Glavnina naših znanja ionako je ispod razine svjesnoga, u iskustvima koja ćemo u trenutcima kad nam zatrebaju umjeti racionalizirati i iskoristiti.

2. Vježba čini majstora. Nije dovoljno samo razumjeti i zapamtiti. Treba steći i vještine potrebne da informacije koje smo primili uspješno primijenimo u rješavanju stvarnih problema. A stjecanje vještina je proces koji traži vježbu. Puno vježbe i ponavljanja. Nema vještina bez vježbanja.

3. Kreativni razgovori podmazuju kotačiće u našem mozgu: potiču na propitkivanje, generiranje novih ideja, kombiniranje, brušenje i bistrenje misli.

Učenje je socijalni čin. Potrebni su nam drugi da bismo bolje čuli sebe, a problem vidjeli iz kuteva koji su nama dotad bili nedohvatni. Kreativni razgovori pomažu nam da rastemo, izvlačimo iz sebe što nismo ni znali da – znamo.

4. Vrijeme za promišljanje i refleksiju. To je vrijeme kad razmišljamo o procesu učenja i postignutim rezultatima: o načinima kako ga sljedeći put poboljšati, koje kratice iskoristiti, koje propuste izbjeći, kako bolje isplanirati, što dodatno naučiti, kako bolje surađivati ili se bolje pripremiti…  

To je dragocjeni način učenja kad osvješćujemo iskustva i pounutarnjujemo, a znanja koja smo na taj način stekli činimo tajnim dijelom sebe.

Pogledamo li Jenningsovo objašnjenje četiriju vrsta učenja, vidimo da to zapravo i nije nešto nepoznato. I sami dizajniramo svoja poučavanja tako da učenike potičemo i na te načine učenja. Pitanje je samo činimo li to dovoljno često.

Piše Dinka JURIČIĆ