I, dakako, ima i onih koji nikakve novogodišnje odluke nisu ni donosili. U kojoj ste od te tri skupine?

Svi smo u životu prolazili kroz one adrenalinske faze kad je svako NEMOGUĆE za nas bilo poput crvene krpe za bika. Kad smo bili gladni izazova, spremni samljeti NEMOGUĆE i pretvoriti ga u prah. Nekima je uspijevalo. Nekima nije. Prvi su tim uspjesima gradili svoje samopouzdanje, drugima su to bile lekcije racionaliziranja, traženja opravdanja, kresanja previsokih ciljeva i odustajanja. NE MOGU lekcije.

Zapravo su dva različita NE MOGU.

Jedno je JOŠ NE MOGU i odnosi se na znanja i vještine koje tek trebamo steći da bismo mogli obaviti neki zadatak. Pretpostavlja otvorenost za učenje, ustrajnost i strpljenje za vježbu. Znaš što ne znaš, znaš kako ćeš to saznati i baciš se na posao. To je sretno i zdravo NE MOGU. O njemu se nema što pričati, ono se živi.

Drugo NE MOGU mnogo je kompliciranije. To je ono NE MOGU zbog kojeg radimo ono što ne smijemo, a ne radimo ono što moramo. Zbog njega izazivamo probleme, podbacujemo u poslu, klizimo u ovisnosti, sabotiramo vlastite odluke… To je sivo, depresivno i destruktivno NE MOGU se natjerati. Nitko od nas nije cijepljen protiv takvog NE MOGU. Svi si ga katkad malo priuštimo, ali kad se do grla zaglibi u takvo NE MOGU počinju ozbiljne nevolje i nesporazumi. Teško nam je shvatiti kad pametno i voljeno dijete koje ima idealne uvjete za učenje i nema baš nikakvih drugih obveza osim učenja – ne uči, odustaje od školovanja… Ili kad se zdrava mlada osoba zatvori u svoju sobu, zalijepi za računalo, stvarni svijet zamijeni virtualnim i ostane u njemu zarobljena mjesecima, godinama… Zabrinuti smo, očajni, ljutimo se, grdimo objašnjavamo, molimo, preklinjemo… Ali sve je uzalud. NE MOGU se natjerati živi je pijesak u koji tonu, a ne znamo kako im pomoći.

Uporno i tvrdoglavo NE MOGU se natjerati dijete treba – liječiti. Donedavno sam naivno vjerovala da je s takvom djecom samo potrebno biti strpljiv dok dođu k sebi, prođu pubertet pa sami sebe iščupaju iz živoga pijeska zaljubljivanjem, planinarenjem, putovanjima, sportom… ili čitajući knjige o samopomoći i savjete life coacha kojih se namnožilo kao gljiva poslije kiše… Ali nedavno sam, početkom prosinca naletjela na nevjerojatno iskren i otrežnjujući tekst koji je napisao novinar Vojislav Mazzocco reagirajući na „ofrlje pristup depri”. Ne mogu prestati razmišljati o tome što je napisao, zdrmalo me.

Naslov je teksta: Ja bolujem od depresije. Pernaru, prestani dok se netko nije ubio.

Imali u svojim razredima i svojim domovima djecu NE MOGU se natjerati ili ne, svakako pročitajte taj tekst.

Tolstoj u prvoj rečenici Ane Karenjine piše: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Isto je i s djecom NE MOGU se natjerati.

Umjesto da djecu optužujemo da su lijena, neodgovorna, drska, zločesta… njihovo NE MOGU SE NATJERATI radije shvatimo ozbiljno. Vrlo ozbiljno. Jedna od novogodišnjih odluka koju još stignemo dodati na svoj popis mogla bi biti: ne liječi boljku NE MOGU SE NATJERATI sodom bikarbonom.