Odlučili su  da djevojčice neće dati u školu, da će ih sami odgajati i da će od njih napraviti šahovske genije.  Polgár je sasvim prosječno igrao šah, a njegova žena o šahu nije imala ni pojma. Zašto su odabrali baš šah?  Polgár je to objasnio ovako: „Da smo odabrali stvoriti od kćeri genijalne umjetnice, ljudi bi raspravljali jesu li njihova djela doista svjetska klasa ili nisu. Uspjeh u šahu, međutim, objektivan je lako mjerljiv. Zato smo odabrali šah.“   Polgári su uspjeli u svome naumu: sve  su tri kćeri postale velemajstorice i najbolje šahistice svijeta, a najmlađa (Judith) proglašena je najboljom šahisticom svih vremena.  „Neopisivo me nerviralo kad su mi nakon pobjeda mojih kćeri prilazili drugi roditelji i čestitali mi na tako bistroj i talentiranoj djeci. Bistrina i talent ne stvaraju genija, genija stvara vježba i poticajno okruženje“. Treći čarobni sastojak u stvaranju genija nije odao Polgár, nego njegove kćeri:Nisu nas prisiljavali da igramo šah. Samo su učinili da smo fascinirane šahom. Strastveno fascinirane… u svim sobama su bile knjige o šahu, zidovi prekriveni prikazima velikih otvaranja i zanimljivih šahovskih problema, šah je bio naša avantura,  čarobni svijet u kojem smo obožavale živjeti.“

Tu strastvenu fascinaciju šahom osjetit ćete u videu Susan Polgár (najstarija sestra), koja danas vodi svoju šahovsku školu u New Yorku. Video je divan primjer kako nekoga zaljubiti u to što ga poučavaš, uvući u avanturu, stvoriti čaroliju i navesti ga da zamišlja, razmišlja, planira, kombinira…

Svi možemo biti uspješni u onome čime se bavimo dajemo li prednost trudu, a ne urođenim sposobnostima. Neuroznanstvenici imaju vrlo uvjerljive dokaze o djelotvonome utjecaju vježbanja na razvoj našega mozga. I psiholozi imaju svoje dokaze. Jedan od najpoznatijih testova kojima su nastojali otkriti tajnu genijalnosti sestara  Polgár bio je onaj u kojem su Judith (najmlađu sestru) zamolili da na 3 sekunde pogleda ploču ispunjenu šahovskim figurama i zapamti sve figure i njihov razmještaj. Uspjela je svaki put kad su figure bile namještene u neke strateške pozicije. Međutim,  nije joj uspjelo zapamtiti njihove pozicije kad su figure bile nasumice razmještene na ploči. Iz svega toga, izvukli su zaključke o finoj razlici u načinu ponašanja i razmišljanja na putu dugogodišnjeg marljivoga vježbanja kojim prosječno dijete postaje genijalac.

Priča o obitelji Kostelić slična je po mnogočemu priči o Polgárima. I Ante Kostelić bio je uvjeren da snažnim i pravilnim treningom od svoje djece može stvoriti svjetske prvake. Izračunao je da njegova djeca (da bi izrasli u skijaške genijalce) moraju godišnje najmanje 200 dana trenirati na snijegu. Budući da nije imao novaca za smještaj u hotelima na skijalištima, cijela je obitelj noćima spavala u snijegu na minus 20 kako bi djeca danju mogla trenirati.

I opet su ista tri sastojka dovela do uspjeha: poticajno (obiteljsko)okruženje i strast koja je djecu iznutra motivirala da uporno i marljivo vježbaju, koja je Janici i Ivici pomogla da se natječu i pobjeđuju čak i onda kad su liječnici bili sasvim sigurni da to zbog teških ozljeda i kompliciranih operacija više nije moguće.

U svakome od nas postoji neki naš lutalački i neki naš sjedilački dio. Onaj lutalački čezne za avanturom, radoznao je, neovisan, iskustven, intuitivan, okretan i kreativan, a pokreću ga strasti i emocije, izvori naše unutarnje motivacije. Onaj sjedilački dio nas čezne za redom, za pravilima, sigurnošću, racionalan je, oslanja se na naučena znanja i vještine. Taj je dio nas izvanjski motiviran. 

Najvažniji posao učitelja koji želi odgojiti genija jest paziti na ravnotežu: potaknuti u jednakoj mjeri oba učenikova dijela. Pritom mora budno paziti da ne zarobi lutalicu, a da istovremeno onog sjedilački raspoloženoga lukavstvom namami iz zone sigurnosti u avanturu. I to je zapravo to: kad se i lutalica i sjedilac u nama probude i udruže, nema toga što ne možemo učiniti… dakako, ako dovoljno vježbamo i ne odustanemo prerano.

Dobra je vijest: U svakome od nas čuči genijalac. Tri loše vijesti su: Nema nabrzaka. Nema kratica. Nije lako.

Piše: Dinka JURIČIĆ