Kako motivirati učenike

ONOGA KOMU ŠTO POGODUJE NEOPISIVO JE TEŠKO NATJERATI NA PROMJENU

Gorak okus kompromisa

petak, 21. srpnja 2017.

Odrastanje počinje u trenutku kad shvatimo da imamo pravo biti različiti, ali da nismo otoci: upućeni smo jedni na druge. Budući da MORAMO živjeti zajedno, uče nas da se prilagodimo jedni drugima i pristajemo na kompromise.

Gorak okus kompromisa

Pristankom na kompromis dobrovoljno ulazimo u krug zlostavljanja.

Kompromis je sporazum postignut ustupcima, uzajamno obećanje, nagodba kojom obje strane nastoje izvući najviše što se da izvući iz neke situacije. Kad se u nekoj potencijalno kriznoj situaciji postigne kompromis, u prvi mah svi odahnu, pogotovo ako njime nitko nije previše oštećen. Međutim, problem prelazi na sljedeću razinu kad taj kompromis uđe u neki zapisnik, pa iz njega u neki pravilnik, pa postane običaj... Naime, u nekom se trenutku situacija okrene, onaj stari kompromis jednima počne iznimno odgovarati, a drugima život pretvori u pakao. I što tad? Vjerojatno među nama nema nikoga tko pritisnut nepovoljnim posljedicama nekog starog kopromisa nije zavapio za promjenom, a druga ga strana drsko ušutkala pravilnicima i mišićima moći. Onoga komu nešto pogoduje neopisivo je teško natjerati na promjenu. 

A sve počne tako bezazleno... Pristanemo na nešto zbog mira u kući, zato što nas je netko emocionalno izmanipulirao... Ustrajemo u kompromisu koji nam više ne odgovara zato što se bojimo da ćemo izgubiti pozicije, posao, ugled, zato što imamo kredite koje treba otplatiti, djecu koju treba postaviti na noge, zato što smo umorni od borbe s vjetrenjačama... Svatko od nas ima neku cijenu za koju je spreman trpjeti, ali i granicu do koje to može.

Najžešći kompromis s kojim se gotovo svaki učitelj mora nositi vezan je uz ocjenjivanje. To je područje  u kojem su učitelji izloženi nezamislivome zlostavljanju svakovrsnim pritiscima s raznih strana. Kad učitelj jednom popusti pod pritiskom i rasklima kriterije po kojima ocjenjuje, pokrene se lavina...

Posebno je tragična situacija s kompromisima koje moramo činiti zbog inkluzije. Inkluzija je sama po sebi divna ideja: uključiti drukčije i iz raznih razloga neprilagođene učenike u prosječan razred. Ali i njih treba ocijeniti... i tu počinje problem u kojem su žrva sva djeca, ne samo ona drukčija.

Drukčija su djeca ona s posebnim potrebama, a to uključuje čitav spektar drukčijosti: od iznimno darovite djece do one s raznim vrstama poremećaja i oštećenja koje im priječi rad po redovnom programu. Svako je takvo dijete priča za sebe, svijet za sebe i nema jedinstvenoga recepta za rad s njima. Za svako od njih potrebno je izraditi poseban, individualni kurikulum, posvetiti im dodatno vrijeme, pozornost, posebno se educirati da bismo im omogućili napredovanje i mogli ga pratiti i dokumentirati... A to košta silnih količina vremena, znanja, strpljivosti, kreativnosti ... i novaca. Nijedan učitelj ne dobije to u paketu s učenikom s posebnim potrebama. I dakako, prisiljen je na kompromis.

Zamislite učenika za kojega su stručne službe nakon testiranja zaključile da ne može pratiti redovan program te da umjesto praćenja osam obveznih predmeta treba pratiti samo tri. Roditelji se žale, ne dopuštaju da im se dijete poučava po tako prilagođenome programu. Škola i/ili učitelj moraju popustiti. I tako počinje amaterska kazališna predstava apsurda s učiteljem koji ne zna i ne može pomoći djetetu dovedenom u nemoguću situaciju, s roditeljima koji su nezadovoljni jer smatraju da se njihovom djetetu posvećuje premalo pozornosti, asistenata dodijeljenih djetetu malo ima, malo nema, ovisno o izborima, učitelj je svjestan da dijete ne napreduje poput ostale djece i da čini užasnu pogrešku kad ga ne usmjerava na ono što MOŽE, nego ga mora dresirati da zapamti odgovore na nekoliko unaprijed dogovrenih besmislenih pitanja koja će mu osigurati dvojku.  Svi su u toj predstavi zlostavljani. Svi su žrtve.

A kad je riječ o darovitoj djeci? Nema većih žrtava od njih! Koliko škola znate u kojima akceleracija (preskakanje razreda) za darovitu djecu nije izuzetak nego pravilo? Koliko darovite djece znate koja su dobila svog osobnog asistenta/mentora, namjenske stipendije za kupovanje opreme i studijska putovanja? Darovita su djeca „integrirana“ u obične razrede i rad s njima – osim ako imaju sreće da imaju iznimno požrtvovnog i posebno educiranoga učitelja – uglavnom se sastoji od zatrpavanja većim količinama gradiva, zadavanja više zadaća i pripremanja za natjecanja. I svi su žrtve: i učenik, i roditelji, ali i učitelji. Učiteljima je možda ipak najgore:  znaju što bi trebalo promijeniti, sami ne mogu, a sustav im ne dopušta...

Kompromisno rješenje je oksimoron. Oksimoron je izraz koji spajanjem dvaju značenjski nespojivih izraza u pjesničkom jeziku (ali i u svakodnevnome govoru) snažno naglašava neko iracionalno stanje ili složenu situaciju, npr. vrisak tišine, živi mrtvac. Kompromisno rješenje nije rješenje, nego kupovanje vremena, potiskivanje vlastite emocije, zdravoga razuma i dostojanstva, guranje problema pod tepih pod kojim će polako rasti da bi u nekom kriznom trenutku grunuo i raznio sve oko sebe. Kako se iščupati iz takvih situacija? Don Quijote je najpatetičniji lik u povijesti književnosti: mislio je da se sustavu može suprotstaviti sam. A znamo kako je to završilo. 

Što kad nam se čaša prelije i kad više nismo u stanju živjeti u kompromisu između svoga srca i želuca? Možete odabrati jedno od triju rješenja:

1. Na sve strane kukati, žaliti se, biti bespomoćna žrtva, skupljati lajkove suosjećanja na društvenim mrežama i – ništa ne mijenjati.

2. Popraviti koliko sami možete.

3. Pomiriti se s onim što u tom trenutku ne možete popraviti kako biste u miru okupili svoju ekipu s kojom ćete se zajedno izboriti za promjenu. Ekipu okupite prema onih šest mislećih šešira Edwarda de Bonea.

De Bono kaže: da biste doista riješili neki komplicirani problem morate imati ekipu ljudi koji imaju vještine koje vama nedostaju i razmišljaju na načine na koje vi obično ne razmišljate. Dakle, u ekipi kojom ćete pokrenuti promjenu, treba vam jedan BIJELI šešir (da prati zakone, pravilnike, pronađe svaku korisnu rupicu u zakonu i iskoristi je da vam pomogne), jedan CRNI (da predvidi kako izbjeći zamke s kojima će vas u zasjedi čekati oni koji ne žele promjenu), CRVENI (da pronađe i animira ljude koji će vam pomoći), ZELENI (da kreativno iščarobira rješenja za prividno nerješivo), ŽUTI (da vam ne dopusti da se slomite i odustanete) i PLAVI koji će strateški planirati, svim tim koordinirati, kontrolirati i sve vas zajedno dovesti do pobjede.  

Bez takve ekipe svi smo mi samo onaj patetični mršavi lik koji ratuje s vjetrenjačama u Cervantesovu romanu.

Piše: Dinka JURIČIĆ

Vezani članci
Školski portal: Ugriz praznine

Ugriz praznine

... da bih mogla okititi tri sela.  Misliš da si…

Školski portal: Obrazovanje i bezobrazluk

Obrazovanje i bezobrazluk

…  svakodnevno nam dižu tlak iskačući iz gotovo svake vijesti.…

Školski portal: STEM trileri

STEM trileri

… gotovo polovina građana Hrvatske uopće ne čita knjige, točnije…

Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Digitalni sadržaji i aktivnosti

Digitalni sadržaji i aktivnosti

■  1. RAZRED:  LEKTIRA: VUK I…

Školski portal: Svi sjednimo na loptu

Svi sjednimo na loptu

Danas se te lopte ne upotrebljavaju…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…