A onda su me priče koje su mi ispričali dečki iz Cenacola naučile da je od zlih riječi puno gora – gluha tišina.

George Prochnik u genijalnoj knjizi  In Pursuit of Silence: Listening for Meaning in a World of Noise (2010.) istražuje kako se i zašto suvremeno društvo zaljubilo u šarenu buku vanjskoga svijeta. Ta nas buka, veli on, zatupljuje površnostima i banalnostima sustavno nas zasipajući nepotrebnim informacijama. Zaglušeni tom bukom ne čujemo više svoj unutarnji glas pa smisao života počinjemo pronalaziti u ponuđenim površnim zadovoljstvima o kojima na kraju postajemo ovisni. 

Cenacolo je komuna u koju ne dolaze samo ovisnici o drogama, kocki i alkoholu nego sve češće i ovisnici internetu, klađenju, kupovanju te zdravi, ali duboko nezadovoljni ljudi u potrazi za smislom.  Njihovo liječenje sastoji se od čvrsto strukturiranoga dana s ritmom molitava, sati između molitava ispunjenih fizičkim radom i – razgovora. U zajednici su izolirani od buke vanjskoga svijeta: nema interneta, telefona, televizije, radija, novina, kontakata s obitelji… kako bi u zdravoj tišini mogli zaroniti u sebe i pronaći smisao svoga života razgovarajući sami sa sobom, jedni s drugima, s Bogom.

Iako je svaka ovisnička priča drukčija, ono je svima zajedničko jest da ih je u ovisnost gurnula gluha tišina.  Gluha je tišina ona koja nastaje kad umre empatija, a komunikacija postane površna ili posve prestane.

Većinu je ovisnika gluha tišina pratila još od ranoga djetinjstva: bili su po nečemu drukčiji od većine i zbog toga su ih vršnjaci na razne načine zlostavljali. Roditelji i učitelji kojima su se požalili nisu reagirali smatrajući da pretjeruju i da taj problem moraju sama riješiti. Zbog te prve gluhe tišine zapaljene su prve cigarete, popijene prve žestice… 

Razmislimo na trenutak o gluhim tišinama djeteta koje se zatvorilo u svoj problem i ne želi razgovati jer ne vjeruje da ga sugovornik želi ili može razumjeti. Erick Klein na svom blogu govori o tišinama koje izrastaju iz straha od sugovornikove reakcije (ljutnje, grdnje, pametovanja, prodika), sugovornikove ravnodušnosti, nestrpljenja ili nezaintersiranosti. Od takvog se sugovornika dijete brani – šutnjom. I neslušanjem.

Dijete koje se zatvori u svojoj šutnji mora se samo nositi sa problemima i samo donositi odluke za koje nije ni dovoljno iskusno, ni dovoljno zrelo.  Zato su njegove odluke često tragično pogrešne.

Svaki novi ovisnik koji ulazi u Cenacolo dobije svog anđela čuvara, iskusnijeg člana bratovštine koji je prvih mjesec dana uz njega 24 sata dnevno. Taj anđeo čuva novoga koji se tih trideset dana raspada, slama, plače, bjesni… Ne drži mu prodike, ne dijeli savjete. Samo sluša i istinski razumije jer je sam prolazio kroz ista iskustva i pamti vlastitu bol. Sluša i razumije, 24 sata na dan. Novi u nekom trenutku počinje osjećati njegovu empatiju, pa se polako, polako otvara za dijalog. To je trenutak u kojem iskoračuje na dugu stazu koja vodi ka iscjeljivanju.

Za potonuće djeteta u ovisnost nema smisla kriviti ni učitelje, ni roditelje, ni njihove nefunkcionalne brakove, ni njihovu nezainteresiranost i nedostatak ljubavi. Za potonuća djece u ovisnosti krive su samo gluhe tišine. A gluhe tišine nastaju kad zavedeni bukom vanjskoga svijeta trčimo za materijalnim pa nemamo vremena uistinu slušati, čuti i razumjeti, biti jedni za druge 24 sata na dan.    

Piše: Dinka JURIČIĆ