…najlakši i najbrži način da bez puno muke obave zadano. Jeste li kad pokušali taj princip koristiti u poučavanju?

Umjesto da cijele noći mozgamo o tome kako da učenicima što jednostavnije objasnimo neki komplicirani koncept, zašto im ne bismo zadali da za zadaću progooglaju, prouče taj koncept iz svih izvora koji im padnu na pamet kako bi ga na sljedećem satu što zanimljivije objasnili drugima?

Prije petnaestak godina, kad se intenzivno razmišljalo o tome kako što uspješnije prizemljiti rover Pathfinder na Mars, ESA (Europska svemirska agencija) je na svojoj web stranici namijenjenoj djeci  raspisala fenomenalno zanimljiv natječaj za učenike osnovnih i srednjih škola. Zadatak je bio timski, za cijeli razred: smisliti i konstruirati učinkovitu napravu pomoću koje će spustiti jaje s visine od 2 metra na zemlju, a da se ne razbije. Koliko se sjećam, za konstruiranje su smjeli koristiti samo 5 listova A4 papira, 10 slamki za sok, 2 metra čvrstoga konca i 3 gumice za kosu. Doza dječje kreativnost u razmišljanju često je okidač koji  i najvećim stručnjacima pomaže da izrone iz rutine stručnoga razmišljanja i počnu lateralno razmišljati, da problem koji rješavaju osvijetle iz kuteva koji su im dotad izmicali.

Najkorisnije ideje o motiviranju učenika i novim modelima poučavanja pronalazimo danas u istraživanjima ekonomskih psihologa poput Dana Arielyja, oca pojma Ikea efekt. Jedna je marketinška kuća  naručila od Arieliya istraživanje o psihološkim razlozima percipiranja cijene proizvoda i utjecaju cijene proizvoda na odluku od kupnji. Arely je krenuo od pitanja  kupuju li ljudi Ikein namještaj koji kod kuće sami moraju sklapati samo zato što im je to jeftinije od kupovine gotovog namještaja ili u sklonosti prema uradi sam namještaju ima još nešto. Proveo je niz istraživanja od kojih je najzanimljivije bilo ono s Ikea kutijama.  Ispitanike je podijelio u dvije skupine. Eksperimentalnoj je dao nesastavljene kutije da ih sami slože, a kontrolna je skupina dobila potpuno sastavljene kutije. Kad im je rečeno da odrede cijenu svojim kutijama, oni koji su ih sami slagali smatrali su ih dvostruko ili trostruko vrednijima od onih koji su ih dobili složene. Sličan je bio i eksperiment s origami žabama. Oni koji su ih sami uspjeli složiti prema priloženim naputcima bili su za njih spremni platiti pet puta više od onih koji su dobili gotove origami žabe. 

Zaključak je zapravo vrlo logičan: više cijenimo ono za što smo se sami malo pomučili od onoga što nam se servira gotovo. Čak i kad nam se uradi sam stolić klima, a vrata na uradi sam ormariću baš ne zatvaraju najbolje, te komade namještaja uglavnom doživljavamo vrednijima od onih koje kupimo gotove. U čemu je trik? U tome što smo ponosni sami na sebe jer smo shvatili princip, samostalno donosili odluke i razvili vlastite ideje o tome kako prevladati probleme, što smo uspješno DOVRŠILI neki posao, iskusili da možemo uraditi nešto što nikad prije nismo probali, otkrili u sebi kompetencije za koje nismo ni znali da ih imamo. Iskustvo rješavanja problema, stvaranja i uspješnoga dovršetka razlozi su za to da se snažnije emocionalno povezujemo s tim što smo napravili nego s onim što kupimo gotovo i što to smatramo vrednijim. Vrlo zgodna pouka, zar ne?

Svaki put kad učenicima damo gotovo znanje, kad im nudimo odgovore umjesto da ih potičemo da postavljaju pitanja… oduzimamo im onu heurističku radost zbog koje više vrednujemo ono za što smo se dobrovoljno sami pomučili. Cijela je mudrost Ikea efekta u poučavanju upravo u pronalaženju načina da učenike navedemo da se dobrovoljno sami potrude shvatiti koncepte i riješiti probleme… a ne u tome da im ih mi bolje protumačimo.

Piše: Dinka JURIČIĆ