…od 1901. do danas i popise svih njihovih djela… ali kad ih pitamo da nešto procijene, pretpostave, uoče neku analogiju, smisle vlastiti primjer, riješe problem – zapnu. Znaju podatke, ali ne znaju razmišljati.  

Pamćenje podataka je debelo precijenjeno. Broj zapamćenih podataka često je kriterij po kojem se sudi o tome koliko je dijete bistro, koliko zna, kakvu je ocjenu zaslužilo… To je predinformatička zamka u koju još uvijek upadaju mnogi učenici, roditelji i učitelji. Podatci su, naime, samo građevni materijal, poput cigle… ne možeš graditi bez njih, ali o njima ne ovisi ideja ni smisao onoga što gradiš. Zamislite samo kakvu bismo uslugu učenicima učinili kad bismo kriterije za ocjenjivanje mogli promijeniti tako da onoga tko „sve zna“  (tj. tko je zapamtio sve što treba, pa i više od toga) naučimo da je to dovoljno za ocjenu vrlo dobar. A da ocjenu odličan zaslužuje samo onaj tko tim podatcima zna dati smisao, kreativno ih iskoristiti da razvije neku ideju, riješi neki problem, stvori nešto novo…

Podatak nema smisla sam po sebi, on smisao dobiva tek u kontekstu.  Danah Zohar skovala je pojam SQ  (duhovna inteligencija) kako bi označila čovjekovu neutaživu glad za smislom. Nemotivirani smo, bezidejni i kreativno jalovi kad god radimo, učimo, živimo… a ne vidimo tomu smisla. Znati dati nečemu smisao najviši je izraz duhovne inteligencije.

Zgodno je to, na svoj način, ilustrirao redatelj David Lynch objašnjavajući svoj golemi kreativni opus knjigom Catching the Big Fish: Meditation, Consciousness, and Creativity iz 2007. godine: „Ideje su poput riba. Želiš li uloviti malu ribu, možeš ostati u plićaku. Ali namjeravaš li uloviti veliku, moraš ići dublje.“ Za uranjanje dublje, do velikih ideja, do smisla… potrebno je opušteno uroniti ispod površine sebe, priče, iskustva, podataka… u svijet koji se ne vidi iz plićaka. Otvoriti sva svoja osjetila, osluškivati svoju intuiciju,  iščupati iz sebe uvide, spoznaje, ideje i odgovore koji strpljivo čekaju da provale iz neke naše dubine.  „Želja za idejom je poput mamca. Bacite mamac koji polako privlači ribu, a vi za to vrijeme strpljivo čekate.  Veselje počinje kad uhvatite prvu ribu (ideju), ma kako majušna ona bila, čak ne mora biti ni posve oblikovana, dovoljan je samo nagovještaj, fragment, djelić ideje… Već i taj fragment privlačit će druge ribe. I to je to. Što više fragmenata, to više veza, odnosa, kombinacija, rješenja, smisla”, veli Lynch.

Istina je, ne možemo na svoju ruku mijenjati kriterije za ocjenjivanje. Ali nitko nam ne brani učenicima razviti osjećaj da su podatci tek lako dostupan građevinski materijal. Da učenje nije pamćenje, nego pravljenje reda i sustava u hrpama podataka, potraga za idejama i smislom koji se iza njih krije. Pravo je učenje – razmišljanje. Kad bi se u životnoj školi davale ocjene, najviša ocjena za savršeno poznavanje svih potrebnih podataka bila bi  vrlo dobar. Odlična bi ocjena bila samo za one koji bi tim podatcima znali dati smisla, koji bi od te cigle uspjeli izgraditi dom.

Piše: Dinka JURIČIĆ