Kako motivirati učenike

NE VRIJEDI ČITATI ONO ŠTO NE VRIJEDI ČITATI PONOVNO.

Jedna knjiga godišnje

petak, 3. svibnja 2019.

Pavao PAVLIČIĆ, jedan od najproduktivnijih i najpoznatijih hrvatskih književnika, književni znanstvenik, prevoditelj i moj nekadašnji profesor svjetske književnosti, objavio je 2013. u časopisu Forum…

Jedna knjiga godišnje

… svojevrsni satirični pamflet s naslovom PRIJEDLOG ZA UKINUĆE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI. Predstavio je ukinuće hrvatske književnosti kao nešto poželjno, a onda navodio što sve treba uraditi da se to postigne. A to su, dakako, upravo one stvari koje se danas u Hrvatskoj već naveliko rade.

Danima mi se već vrti u glavi ona priča o Isusu što ju je agnostik Ivan Karamazov ispričao svome bratu Aljoši koji se upravo bio zamonašio. U toj je priči Dostojevski vratio Isusa na zemlju dan nakon što je Veliki inkvizitor u Sevilji, pred kraljem, predstavnicima svih crkvenih i svjetovnih institucija i masom obične svjetine, ad maiorem Dei gloriam spalio na lomači stotinu heretika. Isus je neupadljiv, odrpan, savršeno uklopljen u puk, ali su ga svejedno svi prepoznali... Premlatilo ga. Uhapsilo. Bacilo u tamnicu inkvizicije i osudilo na smrt spaljivanjem. Netom prije smaknuća, u tamnici ga posjećuje Veliki inkvizitor. Možda ne treba čitati cijeli roman, ali inkvizitorov monolog pred Isusom svakako treba pročitati. Ne jedanput, ne dvaput, treba ga pročitati mnogo puta.

Britanski redatelj Betsan Morris Evans snimio je 2002. film Inkvizitor. U 18. minuti ulomka …

 

Veliki inkvizitor počinje siktati monolog iz Braće Karamazova.Obrušio se na Isusa što se došao miješati. Njegovu su ideju preuzele institucije. Institucije su stvorile svoje zakone i popunile svoje kadrove uhljebima koji ih provode. Institucije rade svoj posao. Isus ne samo da im nije potreban, Isus je ugroza i prijetnja. 

U Hrvatskoj, istina, jučer nitko nije spalio na lomači 100 heretika u nazočnosti kralja, crkvenih i svjetovnih glavonja... Ali nije da Isus ne bi imao dobrih razloga skoknuti malo k nama. Među mnoštvom velikih inkvizitora uvaljenima u udobnim foteljama teško da bi se našao jedan jedini koji bi na kraju, od sramote, učinio ono što je učinio Veliki inkvizitor u romanu Braća Karamazovi. Golema većina naših inkvizitora, naime, neizlječivo je bolesna od hubrisa. Uvjereni su da svijet počinje njima i da se vrti samo zahvaljujući njihovim stražnjicama u foteljama. Istina, naslikavaju se s krunicama i sjede na misi u prvim redovima katedrale svake nedjelje, ali Isusu nikad ne bi dopustili da stane pred njih. Lociralo bi ga se, uhitilo i transferiralo prije nego što načini štetu.

Ljude možeš natjerati da čitaju neku knjigu, ali ih ne možeš natjerati ni da u toj knjizi uživaju ni da o njoj razmišljaju. Malo mi je teško zamisliti sedamnaestogodišnjaka koji gušta u čitanju 820 stranica Braće Karamazovih, romana koji Dostojevski, uostalom, nikad nije dovršio. Ali uopće mi nije teško zamisliti prosječnoga desetogodišnjega klinca kako guta izdvojeni ulomak o Velikom inkvizitoru iz istog tog romana i na kraju kaže: „Uh, a kako bi se tek Isus proveo s ovima našima!”  

Današnja djeca ne žive izolirana u balonima. Promatraju, vide i čuju što se oko njih događa. Osjećaju smrad. Zbunjena su. Trebaju nekoga tko će im pomoći razumjeti svijet u kojem žive... Gladni su sugovornika i dobrih knjiga. Itekako bi gutali dobru knjigu, ali samo pod uvjetom da mogu preskakati dijelove koji su im dosadni, da je ne moraju iščitavati od korica do korica. Što bi bilo kad bismo ih izazvali da ni ne čitaju cijelu knjigu, nego samo jedan dobro odabran ulomak za promišljanje i razgovor? Jednoga dana, kad budu spremni, neki će od njih možda pročitati i cijelu knjigu. Neki možda i neće. Ali razmišljanja na koja smo ih potaknuli uz onaj pročitani ulomak vjerojatno će ih odvesti u neka nova razmišljanja, nove razgovore – i nove knjige.

I eto nas na Prijedlogu za ukinuće lektire. Shakespeare je rekao da nije sve u imenu: ruža bi mirisala kao ruža i kad bismo je nekako drukčije nazvali. Ali kad je riječ o knjizi koju bismo željeli da je naša djeca pročitaju, ipak je mnogo toga u imenu. Ne vole čitati lektiru jer ne vole čerečiti knjigu onako kako se to od njih traži kad se razgovara o lektiri, ali – gle čuda – žele razgovarati o pitanjima koja su im se samima nametnula čitanjem iste te knjige. Zašto im to ne bismo omogućili? Zašto, dakle, ne bismo ukinuli lektiru?

Vezani članci
Školski portal: Malo edukacije [1. dio]

Malo edukacije [1. dio]

… na kojima možete pronaći sadržaje za samoučenje, a u…

Školski portal: Kad podvučem crtu

Kad podvučem crtu

Teško mi pada rastanak s mojim učenicima jer zaista držim…

Školski portal: Bolesna generacija

Bolesna generacija

„Što pitanja postaju složenija i teža, to ljudi sve više…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…