Ima sjajnih profača matematike, ima sjajnih učitelja razredne nastave s pojačanom matematikom. Ali ima i onih kojima ni osnovni studij, ni pojačani program ne mogu pomoći da postanu dobri učitelji. Nije, naime, stvar samo u tvrdim znanjima.

Stvar je u vještini da pridobiješ učenika, motiviraš ga, pokreneš. U tomu da mu pokažeš da vjeruješ u njega, da uočiš i pohvališ trud koji je uložio, da ga potakneš da ne odustane kad zagusti i postane teško. Stvar je u tomu da ga naučiš vjerovati u sebe i sanjati velike ciljeve. U tome da ih naučiš uživati u igri učenja, istraživanja, razmišljanja, rješavanja problema, da probudiš u njima strast, da ih potakneš da preuzmu odgovornost za sebe i svoje učenje… I da ih nauči da pogreške nisu katastrofa i da jedna jedinica ne znači da su glupani i ljenčine, nego samo to da se nisu dovoljno potrudili, da JOŠ ne znaju… Ali da mogu naučiti, ispraviti pogreške i uspjeti u svemu što naume… ako se potrude.

Uopće me ne zanima nogomet. Ali ima jedna sjajna analogija koja me naprosto natjerala da napišem ovu kolumnu. Među komentarima nakon hrvatske nogometne pobjede nad Engleskom, jedan me doista  natjerao me da se zamislim. Onaj o ciljevima: da im cilj nije bio pobijediti protivnika u svojoj skupini pa, ako to uspije – ići dalje. Imali su puno veći cilj: osvojiti prvenstvo. Tu je ta analogija: petice su presitni ciljevi koji samo zaustavljaju učenike. Ne treba sanjati o peticama, treba sanjati o tome da se osvoji svijet i raditi na tome da se to ostvari. To je najvažnije lekcija koju samo dobar učitelj može naučiti svoje učenike!

Dobroga učitelja ne čini diploma koju ima. Dobar je učitelj onaj tko se raduje pomacima koje uočava kod svojih učenika, smije se s njima, plače s njima kad su tužni i svime što čini iskazuje svoju vjeru u njih, svoju podršku, ohrabrenje… Dobar učitelj je taj zbog kojeg se djeca raduju dolasku u školu i učenju. Dobar učitelj zna da učenika ne motiviramo činjenicama, nego emocijama.

Prividno sve to nema nikakve veze nema s matematikom, biologijom, informatikom, poviješću zar ne? Samo prividno! Sve činjenice koje djeca trebaju znati o bilo čemu, dostupne su im u udžbenicima, priručnicima, na internetu… Sve znanje im je ponuđeno na dlanu. Nije dobar učitelj onaj tko im sve to jako dobro prepričava, nego onaj tko ih uspije motivirati da za svim onim što im treba sami posegnu.

Hoće li učitelji razredne nastave s pojačanim predmetom moći predavati u predmetnoj nastavi ili neće, nije stvar njihove kompetentnosti. To je samo politička odluka s dugoročnim posljedicama koje će za mnoge bili bolne. Međutim, i nakon te političke odluke  dobri će učitelji i dalje ostati dobri učitelji, a oni loši i dalje će ostati – loši.