Propustim li učiniti nešto što im se sviđa, sjednu pred mene i tužno me gledaju.

Imamo potrebu ugoditi ljudima do kojih nam je stalo. Kad nam daju neki zadatak, ne žaleći truda i s puno ljubavi napravimo što su od nas tražili. Ali što kad oni uzmu i naš trud i našu ljubav zdravo za gotovo pa ne samo da ne kažu hvala, nego uopće ništa ne kažu? Svi koji su, barem jednom u životu, osjetili taj mučni osjećaj uspješno završenoga posla na koji osoba koja nam ga je zadala nije ni na koji način reagirala, naučili su lekciju o demotiviranju: sljedeći se put neće ubiti od posla.

Iskustvo nas vremenom nauči da nije mudro previše očekivati od drugih, čak ni od onih do kojih nam je doista stalo. Svi, naime, imaju svoje prioritete, svoje jurnjave, svoje probleme. Njihovo nereagiranje na posao koji smo obavili zapravo najčešće uopće nema veze ni s nama, ni s kvalitetom obavljenoga posla. A ipak nas zaboli, razočara, navede da posumnjamo u sebe.

Ne, ne govorim o učenicima koji nam na kraju godine ne kažu hvala jer nemaju osjećaj da nam na ičemu trebaju zahvaliti. Ne govorim ni o učiteljima koji su zaboravljali pohvaliti i poticati svoje učenike pa su se cijele godine mučili s njihovom nemotiviranošću. Govorim o osobi koju zovemo JA. Točnije, govorim o JA koje je samoj sebi uskratilo mahanje repom.

Ostalo je tek nekoliko tjedana do kraja nastavne godine, onih najgorih, onih u kojima treba preživjeti uvredu besramnog žicanja za bolje ocjene. Sezonska epidemija učeničke nezajažljive gladi za nezasluženim ocjenama u ovo doba godine iznimno je stresna za mnoge učitelje. Ne samo da su premoreni i samljeveni, nego se osjećaju toliko poniženo da na trenutak posumnjaju u smisao sveg onog ulaganja ljubavi i truda tijekom godine… Učini im se, naime, da su pritiscima iznuđene dobre ocjene na kraju godine jedino što se od njih očekuje…

Najbolji način da se prežive ti naporni tjedni je – mahanje repom: mah-mah što sam dala sve od sebe, mah-mah što nisam odustala, mah-mah što se nisam slomila, mah-mah što će brzo sve to završiti, mah-mah što će ujesen možda u klupe sjesti neki drukčiji klinci…

Ne možemo promijeniti okolnosti, ali uvijek možemo naučiti nešto čime ćemo se osnažiti. Jedna od najkorisnijih životnih lekcija jest: gledati sebe u zrcalu i vidjeti psa koji ti radosno maše repom. Biti sam svoj pas! Onaj tko te bezuvjetno voli, tko te bezuvjetno prihvaća, vjeruje u tebe, komu je važno i predivno sve što činiš, onaj tko broji tvoje uspjehe i raduje im se… Biti sam svoj pas i radosno sam sebi mahnuti repom – to doista vrijedi naučiti!