Učini nam se nemogućim da takvo dijete bilo čemu naučimo. Iako znamo da je svako dijete drukčija brava i da za svako treba napipati pravi ključ, ipak nam se katkad učini da ključa naprosto – nema.

Zato je dragocjeno ono mirno vrijeme kad napunjenih baterija nakon ljetnoga odmora počnemo ponovno planirati… Sjetite se priče o Anne Sullivan. Doveli su je razdražljivoj djevojčici koja je vrištala, grizla, štipala… a usto još bila gluha i slijepa. Djevojčica se zvala Helen Keller.

Anne Sullivan nije stala na tome da svoju gluhu i slijepu učenicu nauči govoriti i sporazumijevati se s okolinom, iako se i to u početku činilo nevjerojatnim podvigom. Tražila je i pronašla način da Helen nauči svemu što znaju svi ostali učenici njezine dobi, a uza sve to još i nekoliko stranih jezika. Omogućila joj je da se razvije u uspješnu ženu, aktivisticu,  književnicu i znanstvenicu… U čemu je bila tajna njezina poučavanja? U svome je dnevniku zabilježila prijelomni trenutak:

“Jutros, dok se umivala, htjela je znati kako se zove voda. Kad želi znati ime nečega, ona u to upire prstom i tapše me po ruci. U dlan sam joj ukuckala riječ v-o-d-a i nastavila s doručkom. Više o tome nisam razmišljala.
Poslije smo otišle po vodu. Helen je držala vrč pod slavinom.  Dok je voda tekla u vrč, u Helenin sam slobodni dlan ponovno ukuckala riječ v-o-d-a. To kao da ju je prenulo! Ispustila je vrč i stala kao ukočena. 
Lice joj se ozarilo. Nekoliko je puta otkucala prstima v-o-d-a. Onda je prstom taknula u crpku i ogradu, pitajući me kako se to zove. Zatim se naglo okrenula prema meni i upitala me prstom kako se ja zovem. Sricala sam joj riječ u-č-i-t-e-lj-i-c-a. Cijelo vrijeme na putu do kuće bila je vrlo uzbuđena i naučila je naziv svakog novog predmeta koji je taknula. Svom rječniku u nekoliko sati dodala je tridesetak riječi. 
Idućeg jutra, kad je ustala, bila je nalik na kakvu blistavu vilu. Lepršala je od predmeta do predmeta, pitala me za svaki predmet kako se zove i ljubila me od puste radosti. Otad, kamo god idemo, ona žudno pita kako se zove svaki predmet kojemu kod kuće nije naučila naziv …“

Psiholozi trenutak koji je opisala  Anne Sullivan zovu aha-doživljajem. Aha-doživljaj je trenutak nadahnuća kad nam bljesne unutarnja jasnoća, uvid kojim osvijetlimo i osvijestimo neki koncept koji smo već stekli nehotičnim, prikrivenim učenjem, iskustvom… Nismo ni znali da znamo. To je, dakle, nešto što učitelj ne može ispričati učeniku, ne može mu prenijeti kao podatak, ne može uvježbavati… Može samo prepoznati pravi trenutak i gurnuti učenika da sam shvati, u sebi pronađe odgovor.

Kad planirate poučavanje, krenite od T-tablice. U jedan stupac  (vaša strana) upisujte ono što morate objasniti učenicima, a u drugi (aha-strana) ono što učenici neosviješteno imaju u svome iskustvu i što biste im, poput Anne Sullivan, pomogli da sami osvijeste. Razmislite o tablici koju ste sastavili… Jesu li stupci podjednako ispunjeni? Ako nisu, ako je onaj „vaš“ stupac ispunjeniji, što biste mogli prebaciti na aha-stranu?

Piše: Dinka JURIČIĆ