Ikea to radi dizajnom bezbrojnih privlačnih malih konteksta koji usišu kupca, ošamute ga i navedu da prepusti svjetlećim strjelicama na podu da ga vode iz priče u priču. Kustosi čine istu stvar: od odabrane građe stvaraju zanimljive kontekste i slažu primamljive priče ispripovijedane izložbama. Bez priče, Ikea bi bila tek obično prodajno skladište namještaja, kao što bi bez priče i muzeji bili tek skladišta umjetnina. 

Učitelji su u neopisivo kompliciranijem položaju od Ikee i muzejskih kustosa: skladište znanja za koje trebaju zainteresirati svoje učenike pregolemo je, nemjerljivo veće od svih Ikeinih i muzejskih skladišta zajedno. Za razliku od Ikee i muzejskih izložbi na koje ljudi dolaze vođeni vlastitom radoznalošću i kad im to odgovara, u školi je zadan dan, sat i sadržaji kojima se taj sat treba baviti. To dodatno otežava učitelju osmišljavanje konteksta i priča kojima će pokrenuti učenike da dobrovoljno zavire u skladišta znanja, uđu u njih i odluče se prihvatiti posla – učenja.

Dan Brown, autor Da Vincijevoga koda svoj najnoviji triler Postanak (2017.) započinje u postmodernističkoj zgradi titanijskim plaštom obloženog muzeja Guggenheim u Bilbau. Nekoliko stotina VIP uzvanika pozvano je u muzej na predavanje o tajanstvenom znanstvenom otkriću koje će promijeniti svijet. Vrijeme prije početka predavanja uzvanici su mogli provesti u šetnji muzejem i razgledanju izložaka uz svog osobnog personaliziranog e-kustosa. Naime, svatko je dobio posebno dizajnirane slušalice s vrlo preciznim GPS uređajem koji je locirao izložak pred kojim je uzvanik zastao, dio izloška koji je posebno pomno motrio… Umjesto vodiča koji ga goni od jednog do drugog izloška i zasipa podatcima o svakome od njih, personalizirani e-kustos posjetitelju nudi ciljanu informaciju samo o onomu što je sam odabrao da ga zanima ili što je e-kustos (prema podatcima iz posjetiteljeva životopisa) procijenio da bi ga moglo zanimati. Mikrofon na slušalicama omogućio je svakom posjetitelju da raspravlja sa svojim kustosom, komentira, pita… Tako je Dan Brown, zapravo nehtijući, dotaknuo dva dominantna trenda u poučavanju i učenju u 21. stoljeću: individualiziranje i personaliziranje.

Učitelj individualizira poučavanje prepoznavanjem interesa i potreba određenoga učenika te dizajniranjem takvog okruženja za učenje koje upravo tom učeniku pruža optimalne uvjete za rad i napredovanje. Posebno za tog učenika prilagođava obrazovne sadržaje, način rada, tipove pitanja i zadataka, načine provjere i procjene njegova znanja…

Personaliziranje poučavanja i učenja je drukčiji proces: nije više učitelj taj koji procjenjuje i planira, određuje obrazovne sadržaje i zasipa objašnjenjima. Učitelj je onaj koji ide uz učenika kao e-kustos u Dan Brownovom romanu. Učenik sam odabire obrazovne sadržaje, razine do kojih želi nešto naučiti ili razviti, načine na koje želi ostvariti postignuća koja si je sam odredio… A učitelj je tu tek da mu pomogne kad zatreba, preusmjeri ako zabasa…

Individualiziranje, a posebice personaliziranje poučavanja iznimno je zahtjevan proces koji, međutim, ne traži od učitelja da uloži više vremena i truda nego što je potrebno za dizajn klasičnoga poučavanja. Traži samo jednostavni pomak: umjesto da tvrdo unaprijed isplanira sat i od učenika očekuje da ga slijedi, učitelj prati učenikove potrebe i zanimanja, usmjerava ga te dinamično dizajnira sat prilagođavajući ga učeniku. Dakle, manje planiranja napamet, ali više proaktivnosti, komunikacije i kreativnosti.

Albertu Camusu pripisuju izreku: Ne hodaj ispred mene, možda te ne želim slijediti. Ne hodaj iza mene, možda te ne želim voditi. Hodaj uz mene i samo mi budi prijatelj! Upravo je to ono čime učitelj dodiruje učenikovu motivaciju, mjesto od kojeg počinje čarolija današnjega učitelja: Neću te zasipati podatcima. Neću komplicirati dokazujući koliko sam pametan i što sve znam. Neću čeprkati da otkrijem što ne znaš i ne možeš. Potrudit ću se otkriti što ZNAŠ i pomoći ti da uspiješ u onome što nisi uspio bez mene. Uvući ću te u priču. Hodat ću uz tebe i biti tvoj prijatelj.