…Ta je potreba toliko jaka da zbog nje neka djeca prije škole sama nauče čitati kako bi mogla gutati priče i onda kad im ih roditelji nemaju vremena čitati.

Školski knjižničari svjedoče da kad prvašići otkriju slova i čitanje mahom postaju nezajažljivi čitači: oni najoduševljenji za vrijeme svakoga odmora dotrče po nove slikovnice. U drugom razredu dolaze rjeđe, a kasnije uglavnom dolaze samo kad su prisiljeni. U čemu je problem?

Djeca obožavaju priče i čitanje sve dok ne zabrljamo kvareći im užitak nametanjem priča koje se nama čine važnima i razgovorom o pričama kojima djecu usmjeravamo kako o priči treba razmišljati. Dječja je logika jednostavna i inatljiva: ne žele se gnjaviti knjigama koje im se ne sviđaju. Čitanjem knjige koja mu se ne sviđa uskraćeno je za čitanje knjige koja bi mu se svidjela. Na kraju se odrekne čitanja i priče počne tražiti u filmovima, video igricama, žutoj štampi, politici… Nikad ne otkrije knjige koje uzaludno čekaju da ga oduševe.

Kafka je knjigu prispodobio sa sjekirom kojom lomimo zaleđeno more u sebi. Nismo baš spremni tu sjekiru prepustiti drugima da njome harače i razbijaju led u nama. Radije to sami činimo, u tišini, bez publike. Gotovo da i nema knjižnice u kojoj ne visi plakatić s 10 čitateljskih prava iz knjige Od korica do korica Daniela Pennaca.

Svi se slažemo Pennacom kad se pravila odnose na nas, ali zaboravljamo ih čim je riječ o školskoj djeci. Obvezna se lektira mora pročitati. Mora se voditi dnevnik čitanja. Mora se – neće se. 

Za Galilea Galileija čitanje je bilo način kojim ljudi razvijaju svoje nadljudske snage. Čitanje je doista čarolija kojom pomoću samo tridesetak znakova sami snagom svoje imaginacije gradimo nove svjetove, zamišljamo nemoguće, prelazimo granice vremena i prostora, komuniciramo s precima… Čitanje nas potiče na zamišljanje. Zašto je to važno? Pogledamo li oko sebe nećemo vidjeti  ni jedno jedino djelo ljudskih ruku koje prvo nije nastalo zamišljanjem u nečijem umu. Kreativnost počinje zamišljanjem.  Sposobnost zamišljanja, sanjanja i ostvarivanja ciljeva jedina je zapravo sposobnost kojom smo nadrasli ostala živa bića. Nikad je ne bismo razvili da naši preci nisu stvorili jezik i pismo te tako zavrtjeli naš duhovni evolucijski kotač. Zato je čitanje važno. Čitanje svega. Nema tako loše knjige u kojoj netko neće otkriti baš ono što mu treba. Kad čitamo, ne čitamo samo ono što je na papiru: čitanjem plivamo u osobnoj matici poticaja koje priča uskomeša u nama.

Čitanje je intiman čin, susret sa samima sobom. Priča nas usisava i utišava buku vanjskoga svijeta. Darko Macan je na svoj duhoviti način rekao da bismo zidove svoji soba trebali obložiti knjigama kako bismo spriječili prodor vanjskoga svijeta u svoj svijet. Čitanje nas vraća nama samima i potiče nas da odaberemo kakva osoba želimo biti, kakvo društvo ćemo stvarati oko sebe…

Marcel Proust je cijelim svojim opusom svjedočio da putovanja ne moraju biti odlasci na druga mjesta, potrebno je samo da ista mjesta počnemo gledati drugim očima. A upravo to dobivamo čitanjem: svijet u priči prvo gledam očima pisca, pa očima likova. Priča nas izvlači iz obuzetosti sobom, usmjerava na druge… Tin Ujević je svoju antologijsku pjesmu Pobratimstvo lica u svemiru otvorio stihovima:  Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. Priče na najizravniji način razvijaju u nama empatiju kao alat  neophodan za život  u zajednici. Čitanjem otkrivamo rašomon multiperspektivnosti kao u onoj sjajnoj filmskoj priči Akira Kurosawe u kojoj svaki svjedok istoga događaja ima vlastitu istinu, a sve su istine suprotstavljene jedne drugima i sve su jednako uvjerljive. Čitanje nas uvlači u razmišljanje.

Neil Gaiman je suvremeni pripovjedač za mlađu publiku, autor brojnih znanstvenofantastičnih knjiga i stripova, gorljjivi pobornik čitanja. U svojoj najnovijoj knjizi The View from the Cheap Seats: Selected Nonfiction (2016.) ispričao je i dvije iznimno zanimljive priče.
Prva priča je o privatnim zatvorima:

Danas privatni zatvori postaju ludo profitabilan biznis u Americi. Investitorima je vrlo važno predvidjeti porast broja zatvorenika u sljedećih 15 godina kako bi znali isplanirati broj ćelija koje će izgraditi. Našli su fenomenalno jednostavan algoritam za izračunavanje porasta broja zatvorenika: uzeli su podatke o porastu broja djece koja su prestala čitati.

Druga zanimljiva priča u Gaimanovoj knjizi je osobna: kad je bio dijete roditelji ga nisu ostavljali samoga u kući nego su ga odvodili u knjižnicu. Za maloga Neila to je bio raj s detektivima i vampirima, gusarima i vitezovima, čarobnjacima i izvanzemaljcima, nevjerojatnim događanjima i čudesnim svjetovima. U knjižnici se zaljubio u čitanje. S knjižničarima je razgovarao o knjigama kakve voli čitati kako bi mu predložili još takvih knjiga. Kasnije su ga naučili pretraživati knjižni fond da ih može sam pronalaziti.

I eto rješenja za poticanje čitanja!

Ne možeš pročitati knjigu koja ti je na popisu obvezne lektire? Dobro, ne moraš pročitati knjigu, ali saznaj one podatke o toj knjizi koji se moraju znati. Moraš, međutim, moći suvislo objasniti što ti se u knjizi toliko nije svidjelo da je nisi pročitao.  Umjesto te knjige odaberi i pročitaj neku drugu, svejedno koju, neku koja ti se jako sviđa… pa objasni zašto si je odabrao i čime te privukla. Ali poslušat ćeš i one koji su pročitali zadanu knjigu i razmisliti o razlozima zašto se njima svidjela.

Jednostavno, zar ne? Nemojte ih odbijati od čitanja tjerajući ih čitati ono što im se ne sviđa, potaknite ih da umjesto toga čitaju što god žele. Bitno je da ČITAJU i da čitaju IZ UŽITKA, a ne zato što su natjerani.  Učinimo li tako, i vuk će biti sit i koza će ostati cijela.

Piše: Dinka JURIČIĆ