Ocjenjujemo li, međutim, vještine rješavanja problema, učenici će naučiti da je učenje zapravo – razmišljanje: organiziranje informacija u sustave koji će im omogućiti lako snalaženje, povezivanje, kombiniranje poznatoga s nepoznatim…

Prve priče Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu napisane su prije otprilike 130 godina. Lik slavnog detektiva postao je na neki način sinonim logičkoga razmišljanja. U jednoj je priči Holmes uozorio Watsona: “Budala prolazeći šumom sa svake vrste drveta ubere grančicu i spremi je jer bi mu možda mogla zatrebati. Te mu se grančice pomiješaju s mnoštvom drugih stvari koje je putem prikupio (jer bi mu također možda mogle biti zatrebati).  Sve to trpa u tavan svoga mozga dok ga tako ne pretrpa da na kraju više ne može ni ući u njega. Pametan čovjek je vrlo, vrlo oprezan kad odabire što će sve dovući u svoj tavan. “

O tome u svojoj sjajnoj knjizi Mastermind: How to Think Like Sherlock Holmes (2013.) piše psihologinja i novinarka Maria Konnikova, strastvena ljubiteljica priča o tom izmišljenom detektivu. Veli ona da Watson gleda, pasivno upija kao spužva, a Holmes uočava, usredotočen je, aktivan, sva su mu osjetila budna, probire i obrađuje informacije prije nego ih unese i uredno složi na svome tavanu.  Zato se Holmes može u svakom trenutku sjetiti baš onog važnog detaljčića potrebnog da poveže informacije kako bi riješio problem. Ukratko: nije dovoljno vidjeti, treba uočiti.  Nije, međutim, stvar u tome da je Holmes pametniji od Watsona, stvar je u tome da je naučio bolje razmišljati i rješavati probleme. Svatko može naučiti razmišljati poput Sherlocka Holmesa, dovoljno je da razvije njegove navike razmišljanja i ponašanja:

Svakako pogledajte iznimno zanimljiv i ilustrativan četverominutni sažetak o njezinoj  knjizi….

Uočavate li sličnosti? I učenje je rješavanje problema, zar ne?  Da bi uspješno učili, i učenici moraju razviti tri ključne navike: biti cijelo vrijeme svjesno usredotočeni poput Sherlocka Holmesa, pozorno promatrati (a ne samo gledati) i naučiti razmišljati.  Tek kad steknu te navike, znat će odabrati što stvarno treba zapamtiti (danas puno manje podataka nego prije jer su informacije u svakom trenutku lako dostupne) te kako te podatke na najbolji način iskoristiti da riješe problem.

Tko će im pomoći da razviju te navike i nauče razmišljati ako roditelji misle da će ih to naučiti učitelji, a učitelji smatraju da je to roditeljski posao? Tko je kriv ako je dijete nezainteresirano, površno, ne zna razmišljati? Mi. Svi mi.

Piše: Dinka JURIČIĆ