Danas sve češće otkrivamo da su nam ti alati postali gotovo beskorisni.  Problem je globalni, toliko važan da ga ni ovogodišnja konferencija Svjetskoga ekonomskog foruma u Davosu nije zaobišla. No, idemo redom.

Motivirani su učenici blagoslov u razredu, ali i izazov da ih ne demotiviramo zasipanjem golemim količinama podataka, neizazovnim zadatcima ili nerealno visokim očekivanjima koja često učeniku lome samopouzdanje i uništavaju mu radost učenja.

S nemotiviranim je učenicima znatno složenije: ulažemo goleme količine vremena i energije u smišljanje načina da ih neprestano iznova motiviramo poslušati, pročitati, promisliti, vježbati, riješiti zadatke, učiti… Obično počnemo poticanjem unutarnje motivacije: s jedne im strane ono što moraju naučiti nastojimo učiniti što zanimljivijim, a s druge odabiremo takve zadatke i probleme koji im stvaraju osjećaj da rade nešto što ima smisla, nešto što im je korisno i potrebno u stvarnom životu. Kad takvi načini motiviranja ne donesu rezultate, krenemo prečicom: posegnemo za vanjskim motiviranjem, najčešće ocjenama i natjecanjima. Nažalost, umjesto da pomogne, takvo motiviranje većini nemotiviranih učenika samo pogorša njihovu nemotiviranost. Intenzivna vanjska motivacija, pretjeranim pohvalama i nagradama/ocjenama, rezultira učenjem radi učenja (ocjena) te redovito dovodi do potonuća unutarnje motivacije.

Ni ja, kao ni vi, ne volim anegdotalne dokaze, ali ipak navodim jedan svoj osobni, slučajno otkriven, primjer motivacije koja nepogrešivo uspijeva. Već nekoliko godina svojim predavanjima o samoreguliranom učenju dodajem motivirajuću polusatnu radionicu brzog čitanja. U tim je radionicama sudjelovalo otprilike 900 odraslih osoba u 30 radionica i otprilike 4000 učenika u šezdesetak radionica. U početku sam tim radionicama samo željela raznim skupinama polaznika (učiteljima osnovnih škola, srednjoškolskim nastavnicima, knjižničarima, učenicima viših razreda, srednjoškolcima i roditeljima) omogućiti sasvim jedinstveno i neopisivo motivirajuće iskustvo Gle, pa ja to mogu!. Dakako da je nemoguće ikoga u pola sata naučiti brzo čitati, ali je itekako moguće u pola sata navesti ljude da probaju i uvjere se da im – ide, da mogu. A taj je osjećaj MOGU JA TO u samoj srži unutarnje motivacije i samoreguliranog učenja. Za one koje zanima: pri brzome čitanju koristili smo se besplatnom aplikacijom koju možete isprobati OVDJE. 

Zapanjila me jedna divna, oduševljavajuća pojava koja se redovito ponavljala na svim tim radionicama i u svim skupinama polaznika: bocnuti najobičnijom kombinacijom izazovne uvodne pričice i otvorenog pitanja postavljenog PRIJE čitanja teksta u kojem je trebalo pronaći odgovor, svi su se, čak i oni najumorniji i najnezainteresiraniji, nasmijali, otvorili, potrudili čitati dvostruko većom brzinom od uobičajene (tj. brzinom od 400 riječi u minuti) i – pronašli odgovor.

Evo kako je izgledala uvodna pričica s pitanjem:

Mozes Mendelssohn, djed slavnoga njemačkoga kompozitora Felixa Mendelssohna, bio je nevjerojatno ružan čovječuljak s golemom grbom na leđima. Pa ipak, uspjelo mu je da se u njega zaljubi i za njega uda najljepša i najbogatija djevojka u cijelom kraju. Vaš je zadatak da čitajući tekst dvostruko brže nego inače otkrijete na koju mu je foru to uspjelo!

I to je sveto trojstvo motivacije učenika za učenje: udica s primamljivom uvodnom pričicom + unaprijed postavljeno pitanje poput OTKRIJ NA KOJU FORU + iskustvom potvrđen osjećaj MOGU JA TO. Ništa revolucionarno, ništa novo, a ipak – nepogrešivo djeluje. Zašto? Zato što su unaprijed postavljena pitanja uvijek, čak i kad su zatvorena, poziv na aktivno učenje, uključivanje na avanturu OTKRIVANJA odgovora. Osjećate li tu golemu motivacijsku razliku između unaprijed postavljenih pitanja koja usmjeravaju na čitanje i učenje da bi se otkrili odgovori i pitanja koja se postavljaju nakon naučene lekcije da bi se provjerila, kontrolirala i procijenila uspješnost naučenoga? Nebo i zemlja, zar ne?

Vraćamo se na godišnju konferenciju WEF u Davosu krajem siječnja ove godine. Ginni Rometty, izvršna direktorica IBM-a, sasvim je ozbiljno upozorila: „Zbog ubrzanoga tehnološkog razvoja ljudi sve teže dolaze do posla. Mnogi su duboko razočarani promjenama i za sebe ne vide nikakvu perspektivu, ne raduju se novim tehnologijama i ne misle da će im one donijeti išta dobroga u budućnosti. Svjesni su, naime, da ih u većini znanja i vještina koja se stječu u školi mogu zamijeniti – roboti.” Prva je glasno priznala da se odluke o zapošljavanju sve rjeđe donose na temelju diploma. Presudni kriterij za odabir budućih zaposlenika postaju njihove generičke kompetencije. (U mnogim sam kolumnama proteklih nekoliko godina navodila primjere kako učenicima možemo pomoći da razvijaju svoje generičke kompetencije…

• https://www.skolskiportal.hr/clanak/4896-do-generickih-kompetencija-vrtlarenjem/
• https://www.skolskiportal.hr/kolumne/kako-motivirati-ucenike/golemi-didakticki-potencijal-oglasa/
• https://www.skolskiportal.hr/kolumne/kako-motivirati-ucenike/namjesti-krevet/ …)

Danas je najvažnija učiteljeva zadaća pomoći učenicima razviti najvažniju od svih generičkih kompetencija: naučiti učiti; ovladati vještinom samostalnoga, samomotiviranoga, samoreguliranog učenja. Jedan od jednostavnih načina na koje to možemo činiti jest da frazu SAD ĆU VAM OBJASNITI u čemu je fora zamijenimo s OTKRIJ na koju foru.