Tek kad su u glavama pionira potpuno oblikovana i dovršena, mogle su ih preuzeti neke ruke i napraviti ih po drugi put.  

Da David prvo nije bio isklesan u Michelangellovoj glavi, nitko ga drugi nikad ne bi klesanjem oslobodio iz mahovinom obraslog komada mramora iz Cerrare koji je dvadeset i pet godina ležao u vrtu katedralne radionice u Firenzi. I Trg svetoga Petra u Vatikanu bio je tek hrpa kamenja u nekoj planini dok nije prvi put zamišljen i dovršen u snovima Giana Lorenza Berninija…

Pioniri su nas spustili s drveća na zemlju, izgradili nam svijet u kojem se može kvalitetno živjeti, omogućili nam internet, dali u ruke pametne telefone… Nisu pioniri krivi za to što mi sa svim tim na kraju radimo…

Kad se u knjigama o poduzetništvu opisuju faze kroz koje prolazi poduzeće obično se Gaussovom krivuljom prikazuju četiri tipa poduzetničkih vještina potrebnih da bi se ideja pretvorila u profit.

Prvi tip vještina obično nazivaju vještinama pionira, sanjara i zanesenjaka koji i hrabro kreću osvojiti nepoznato svojim idejama.

Zatim slijede vještine mahera koji svojim znanjem i rukama pionirske zamisli pretvaraju u ceste i pruge i strojeve…

Stratezi imaju treći tip potrebnih poduzetničkih vještina: oni planiraju kako najbolje iskoristiti i unovčiti ono što su pioniri smislili, a maheri napravili.

I na kraju dolaze treneri koji modeliraju tržište učeći ljude da postanu kupci.

Svemu ikad napravljenome prethodila je ideja nekog pionira, zar ne? Sve počinje od hrabrih ljudi s idejama. Dakako da su potrebni i maheri i stratezi i treneri… ali bez pionira svi bi se oni ziheraški vrtjeli samo u starome, ne bi riskirali iskoracima i rušenjem rutina. Radili bi onako kako znaju i služili se onim što imaju…

I time smo došli do današnje priče. Priče o odnosu prema pionirima. Ne, oni definitivno nisu vrsta ljudi koje društvo mazi. Naprotiv, sustavi ih oduvijek smatraju opasnima. Da bi sačuvali svoju stabilnost, stari red i stara pravila, sustavi se prema pionirima naprosto moraju odnositi kao prema čudacima, luđacima, gnjavatorima. Razmislite…   Koliko su puta ismijali neku vašu sjajnu ideju? Koliko su vas puta ignorirali kad ste imali neki doista koristan prijedlog? Koliko su vam puta rekli da prestanete fantazirati, filozofirati, dosađivati svojim pitanjima?  Koliko ste se puta osjećali jadno i nemoćno i poniženo zbog ziheraša koji odbijaju čuti i razumjeti sve što je drukčije od onoga na što su programirani i naviknuti?

Ima malih smrti koje nam se neprimjetno događaju i polako nas pretvaraju u igračke sustava. Male nam se smrti događaju kad dopustimo tiho utrnuće pionira u sebi: polagano gašenje svojih snova, znatiželja ideja, zanosa, radosti…  Malu smrt u sebi možemo prepoznati kad otkrijemo da nam je postalo ugodnije biti ziheraš zaštićen u svojoj zoni udobnosti, nego pionir. Istina – ziheraši ne napreduju, ali oni uopće ni ne razmišljaju o tome. Zašto i bi, kad im je dobro tako kako jest?     

Predugačak je popis onoga što bismo kao roditelji i učitelji  trebali poučavati. Jesmo li na taj popis uvrstili i njegovanje pionira u sebi i u djeci koju odgajamo?  

PiŠe: Dinka JURIČIĆ