Danas imamo tone recepata na internetu u obliku fotonaputka, bloga, videa… kako god poželiš. Nema toga što ne možeš naučiti sam, i to – besplatno. Ispada da su nam danas dobri alati potrebniji nego učitelji, da nam učitelji zapravo više nisu potrebni, zar ne? Haha, ništa dalje od istine! Što alati budu napredniji i što tehnologija bude više išla naprijed, to će nam dobri učitelji biti važniji! I bit ćemo ih spremniji platiti.

Rastuže me banaliziranja i pojednostavljena shvaćanja da je uporaba novih tehnologija bit promjene u poučavanju, smisao reforme, Škole za život. Nije. Alati su samo alati. A učitelj je – čovjek. Čovjek kojemu je stalo do tebe, kojemu je stalo da te nauči, koji se raznježi i gane kad te zanima ono čemu te želi poučiti, koji ti je zahvalan kad mu postaviš dobro pitanje, koji zainteresirano prati kako razmišljaš, koji primijeti pogrešku u koju ćeš uletjeti prije nego što je doista napraviš i pomogne ti da je izbjegneš, koji vjeruje u tebe, pomaže ti da ne odustaneš i ne posumnjaš u sebe… Nadahnjuje te i motivira. Učitelj je metlica za snijeg koja ne ovisi o nestanku struje, bakina tekica s receptima koja ne ovisi o padu interneta. Učitelji su oni koji će svijetu pomoći da se ponovno digne na noge kad jednoga dana sve ode dojarca.

Za nekoliko mjeseci odlazim u mirovinu. Mirne duše mogu reći da je većina onoga što sam naučila u posljednjih tridesetak godina naučena samostalno, uz hrpe pročitanih knjiga, susrete i razmjene iskustava s ljudima čijem se znanju divim i koji i sami žive ono što sam od njih željela naučiti… ali ponajviše sam ipak učila obilato se koristeći najboljim mogućim besplatnim online izvorima, dobrim MOOC-ovima i pametnim videotutorijalima… I dalje ću se time koristiti, jer je dostupno i brzo. Ali za sve što mi je doista važno, plaćat ću si – učitelje. Prave, žive učitelje. One s kojima se rukuješ i koji ti se nasmiješe. Fora je s učiteljima što te ne nauče samo ŠTO, nego i ZAŠTO. Osvijetle ti i neosvijetljenu stranu. Uvuku te u filozofiju stvari, otkriju ti da nije sve baš tako super lako i super jednostavno i super super kako se to našminka u videotutorijalu. Naletim, na primjer, na predivnu ručno rađenu šalicu za čaj. Saznam tko ju je napravio. Pronađem majstora i pitam ga bi li me naučio. Pristane. Platim. Naučim. Svi sretni. Naletim na čudesno originalne i nacifrane licitare. Saznam tko ih pravi. Pronađem majstoricu i pitam bi li me naučila. Pristane. Platim. Naučim. I svi smo sretniji i bogatiji. Vidite u čemu je stvar? Ne u tome da kupiš gotovo, ne u uporabi fensi alata… Fora je u razmjeni znanja i iskustava, pameti, ideja… strujanju kreativnosti i ljubavi. Svake ruke mogu postati zlatne, ali samo ako njima radiš nešto više od tipkanja… Treba umočiti ruke u tijesto, opipati, omirisati, odvagnuti, liznuti, opiti se mirisima… prepustiti se dobrom učitelju da te zanese, oduševi, utoli tvoju glad. Da te nauči.

Počela sam raditi u vrijeme kad ne samo da nije bilo osobnih računala i interneta, nije bilo ni fotokopirke. Kad se neki tekst trebalo umnožiti, morali smo natipkati na pisaćem stroju s indigo-papirom između originala i kopija (šesta je kopija već bila mutna i nečitka)… pa onda dobre otiske umnažati šapirografom… Ipak, nešto je do danas ostalo isto: oni koji su željeli raditi bolje, učili su. Oni kojima je bilo samo do forme, skupljali su potvrde, pohvalnice, značkice… i vješali ih po svojim fizičkim i virtualnim zidovima. Za šminku. A oni koji su odlučili pridonijeti tomu da svijet učine boljim mjestom, sami su odlučivali što žele napraviti, sami odabirali za to najpogodnije alate i sami pronalazili najbolje učitelje.

Završit ću ovu kolumnu promišljanjem o učitelju kojemu ŽELIM PLATITI. Neću ga odabirati po samohvalama, ni po diplomama kojima se okitio. Odabrat ću ga po djelima koja je stvorio, tragovima koje je za sobom ostavio. Po uspjesima njegovih učenika i radosti kojom su nastavili graditi ono što ih je učio. Neću učiti od nekoga tko ne želi dijeliti ono što zna. Ni od ravnodušnoga. Ni onoga komu je više stalo da mi naplati, nego da me nauči. Platit ću učitelju kojemu vjerujem, čiji rad cijenim i koji je – čovjek. I nijedna cijena neće mi biti previsoka.

Dragi učitelji, svi oni koji se trenutačno osjećate potplaćenima, podcijenjenima, manipuliranima… samo uporno nastavite učiti i raditi na sebi. Vaše vrijeme tek dolazi. Što znanja budu površnija, a alati jeftiniji, rast će potraga za onima koji doista znaju. U nebo će skočiti cijena koju će ljudi biti spremni platiti dobrim učiteljima. Zaista vjerujem: vaše vrijeme tek dolazi. Dočekajte ga spremni.