… Uporno se ponašaj prema ljudima kao da su budale i oni će na kraju to i postati.

Čini li se i vama da je podcjenjivanje naše pameti trenutačno glavni globalni trend? Misle da vjerujemo u razloge koje navode kao opravdanja za ratove koje pokreću i vode, da ne razumijemo da će se na isti način na koji se danas odnose prema migrantima (koje su tim ratovima sami stvorili) sutra odnositi i prema nama? Misle da ne vidimo kako nam na svakom koraku otimaju, muljaju nas, drsko nam lažu, kako nas varaju, parazitiraju na nama i grubo krše naša prava? Ili znaju da nam je jasno što nam rade, ali ne mare jer su izgradili mehanizme da nas pasiviziraju, uplaše, zaustave…

Tko o čemu, opet ja o Školi za život. Narodne novine dovršavaju tiskanje i posljednjih preostalih kurikuluma, vesela ekipa Škole za život oduševljeno se naslikava uz naslove poput: Počinje reforma, a meni još nije jasno o kakvoj je zapravo reformi riječ. Naime, Ministarstvo najavljuje, a mediji prenose:

Učenici će, kao i dosad, sjediti u klupama, imati manje-više iste predmete, pisat će testove i – učiti. Ono što se prije svega mijenja, kako najavljuju u Ministarstvu, način je poučavanja – nastavnici će imati veću slobodu u biranju sadržaja, a pritom će se inzistirati na sadržajnom povezivanju predmeta, tako da učenici, primjerice, o moru uče na biologiji i kemiji istodobno. Dobit će i alate koji će im pomoći u radu s generacijama djece koja odrastaju u digitalnom dobu.

To su dobri učitelji i dosad radili, zar ne? Nije uopće u tomu bio problem hrvatskoga školstva.

Nego u čemu je problem?

Pogledajmo današnju predškolsku djecu! Većinom su to nevjerojatno pametni klinci, znatiželjni, pravi mali istraživači svijeta oko sebe. Pronađu načine da sami nauče čitati i pisati, uz omiljene likove iz crtića poberu hrpe fraza i gotovih rečenica na stranome jeziku. Zanijemimo pred količinama podataka kojima barataju, ali i pred njihovim razmišljanjima i zaključivanjima. Nitko ih nije sustavno poučavao. Ispipavali su svijet i istraživali ga onoliko koliko su ih ponosni roditelji, bake, djedovi i tete u vrtićima na to poticale. (Dakako, ima i djece čiju znatiželju nitko nije poticao, čija su se pitanja ignorirala, istraživanje svijeta i blatnjave ruke kažnjavale… To je druga, tužna priča o djeci koja u školu dolaze već potkresanih krila… djeci naviknutoj da rade što im se kaže.)

Vratimo se onim pametnim, genijalnim klincima iz onog dijela prošlog odlomka prije zagrade. Kamo ti genijalci počnu nestajati kad krenu u školu? Počnimo od prvog razreda. Metodička je pretpostavka da u prvom razredu dijete upoznaje dva sasvim nova i krajnje apstraktna jezika: jezik slova i jezik brojki. Tu se nema što iskustveno istraživati, i intuitivno shvaćati, počinje školsko učenje: treba upoznati te nepoznate kodove pa naučiti njima kodirati i dekodirati. Sedmogodišnjaci. Dva nova, apstraktna koda, potpuno novi način razmišljanja. I uglavnom im svima uspije, jer ih sigurnom i iskusnom rukom kroz to učenje vode njihove učiteljice.

Ali pazi sad: stare ih metodike na gotovo isti takav način na koji uče kodiranje uče i ostale predmete. Nešto ozbiljno nije u redu ako takvom sedmogodišnjaku treba objašnjavati da je zimi hladno, pada snijeg, treba se toplo obući i može se praviti snjegovića, a da je ljeti toplo, da se kupamo u moru i igramo na plaži. Ili da se prostorija u domu u kojoj se priprema hrana zove kuhinja, a ona u kojoj spavamo – spavaća soba. Da ustajemo ujutro, a liježemo uvečer. Da je danju na nebu Sunce, a noću Mjesec i zvijezde. Ne, ne misle učitelji da su se sedmogodišnjaci jučer izvalili iz jajeta, da su neispisane ploče bez ikakvoga iskustva. Ali učenici moraju, kao i dosad, sjediti u klupama, imati manje-više iste predmete, pisti testove i – učiti. Je li iz netom objavljenih kurikuluma doista učiteljima jasno što promijeniti i kako to učiniti da bi od jeseni samostalno i slobodno odabirali što će poučavati svoje učenike tako da rezultati budu bolji od dosadašnjih? Samo se lud čovjek upušta u promjene ako ne vjeruje da one vode u nešto bolje.

Baš bi me zanimalo da vidim učiteljicu koja bi se usudila slobodno odabrati da će sa svojim prvašićima nagodinu svaki dan samo jedan sat sjediti u razredu i baviti se kodovima (jer to se radi u razredu), a ostatak im školskog dana pomagati u istraživanjima svijeta u dvorištu, na ulici, na igralištu, uz potoke, potičući ih se brinu o školskom vrtu ili napuštenim kućnim ljubimcima, da trče, skaču, penju se, plešu, glasno pjevaju, crtaju u pijesku, u parkovima stvaraju skulpture od prirodnina, igrajući se uče o komuniciranju, odnosima, suradnji, empatiji…

Kako bi to upisala u e-dnevnik?

Kako bi provjerila koje su kompetencije njezini prvašići stekli?

Kako bi to ocijenila?

Kako bi objasnila roditeljima što zapravo radi s njihovom djecom?

Vjerojatno bi jednu polovicu noći provodila pišući ishode za svaki sat proveden izvan učionice i popunjavajući hrpe tablica pedagoške administracije, a drugu polovicu pišući obrasce kojima od roditelja traži odobrenja za odlazak iz učionice, oslobađanje odgovornosti od krpelja, ozljeda, prehlade, otmice, pedofila koji vrebaju svojim kamerama skriveni iza grma, zaprljane dječje odjeće, uništenih novih tenisica… O kakvoj mi to tu slobodi govorimo?

Da je stvarno riječ o nekoj reformi, počela bi na nastavničkim fakultetima, nekim sasvim novim metodikama za motiviranje i poučavanje učenika 21. stoljeća. Pa bi to bilo provjereno, testirano, dorađeno, ponovno provjereno. Pa bi studenti učili o tome. Pa bi bili napravljeni standardizirani katalozi objektivno mjerljivih odgovora na pitanja, zadatke i aktivnosti za provjeru i ocjenjivanje stečenih znanja i kompetencija… Pa bi se to stvarno testiralo u praksi, objavili obrađeni rezultati, a ne piarovska magla, pa provela javna rasprava… da vidimo hoće li to poboljšati naše školstvo ili će ga unakaziti. Pa bi učitelji prošli ozbiljne edukacije…da ne nabrajam dalje. Nije to moj posao.

Kako biti slobodan ako ti nisu postavljene granice tvoje slobode, ako ti nisu do kraja jasna pravila igre, ako ne znaš na koji ćeš način biti ocijenjen za ono što radiš?

Zar doista ima odraslih osoba koje vjeruju da su nabrzaka provedene masovke na Loomenu doista pripremile učitelje za „veću slobodu u biranju sadržaja” i „sadržajno povezivanje predmeta”? I da su digitalni alati čarobni štapić koji će dosadašnju školu preoblikovati u školu za život?

I, na kraju, je li sve to dovoljno da bi to nešto nazvano Škola za život doista bilo REFORMA, a ne podcjenjivanje?