Vjerojatno ste se zapitali gdje je, dojarca, pokupilo to ponašanje. Za većinu roditelja je to prosvjetljujući trenutak u kojem na vlastitoj koži bolno shvate da koliko god se trudili, odgoj djeteta ne ovisi samo o njima, nego i o okruženju… Shvate, naime, da dijete svoja ponašanja uči oponašanjem tuđih ponašanja i obrazaca u društvu na koje ne možemo utjecati… Dovoljno da nas uhvati panika, zar ne?

Ponašanja uglavnom učimo na dva načina: uvjetovanjem i oponašanjem. Dvije su vrste učenja uvjetovanjem:

1. Najjednostavniji oblik učenja je učenjenje jednostavnim asociranjem ili klasičnim uvjetovanjem: povezujući događaje i potrebe. Ruski fiziolog Pavlov eksperimentirajući na laboratorijskim psima dokazao je da psi mogu naučiti povezivati hranu i osobu koja im je donosi: počinju lučiti slinu nego čim čuju zvuk koji najavljuje hranjenje ili vide osobu koja ih hrani, dakle prije nego što vide ili nanjuše hranu,. Sve životinje mogu učiti na taj način.
2. Učenje metodom  pokušaja i pogreške znači oblikovanje svojih ponašanje na temelju posljedica koje ga prate; povezujemo svoja ponašanje s nagradama ili kaznama. Takvo se učenje zove operantno uvjetovano učenje. Mnoge životinje mogu učiti na taj način.

Suvremena britanska psihologinja, fiziologinja i memetičarka Susan Blackmoore svoju knjigu The Meme Machine (Stoj za mem, 1999.) zavrtjela je oko teze da za evoluciju kulture nije nije bila presudna ni ljudska inteligencija, ni ljudska svijest, ni učenje uvjetovanjem… nego jedina sposobnost koju ljude razlikuje od životinja: sposobnost oponašanja. Pritom je oponašanje difinirala kao kopiranje ideja i ponašanja te prenošenje podataka (jezikom, čitanjem, poučavanjem…) s jedne osobe na drugu. Ustvrdila je da i ljudi i životinje mogu učiti uvjetovanjem, ali da samo ljudi mogu učiti oponašanjem.

Vratimo se na trenutak na definiciju učenja: Učenje je relativno kratka promjena u znanju ili ponašanju do koje je došlo uslijed ISKUSTVA. Što je iskustvo slabije, promjena u znanju ili ponašanju bit će kratkotrajnija. A iskustvo je slabo, ako je ostalo na  samo na školski naučenoj, teorijskoj razini, na objašnjenju, ako nije zaoralo u stvarni život.

Već danima nosim u sebi oduševljenje načinom kako jedna mala dalmatinska škola smještena između Zadra i Biogada odgaja svoje učenike. Riječ je o Osnovnoj školi Sveti Filip i Jakov, njezinoj ravnateljici Gordani Kurtov i svim njezinim učiteljima.

Dakako da njihova škola nije jedina eko-škola u Hrvatskoj, ni jedina koja ima iznimno aktivnu učeničku zadrugu, ni jedina koja ima sabor glagoljice,  ni jedina koja sredstvima ESI fondova potiče razvoj darovitih učenika, ni jedina koja odgaja djecu za poduzetništvo i život u građanskome društvu… Nije jedina, ali je posebna po intenzitetu socijalnoga učenja i uključenosti učenika u stvarni život i svoju lokalnu zajednicu.

Najsimpatičnije mi je što učenici mogu sklopiti ugovor sa školom i za pedeset kuna unajmiti jedan od školskih štandova za ljetnu prodaju na rivi. Iako je inicijalno bilo zamišljeno da djeca na rivi prodaju proizvode školske zadruge, vlastite proizvode, školjke koje su sami pronašli…  učenje oponašanjem vrlo brzo je pokazalo svoje negativne strane. Neka su djeca, naime, svoje poduzetništvo zamislila kao jeftino otkupljivanje kineske robe i njezinu preprodaju na školskome štandu.

Škola je odmah reagirala i s učenicima su sklopljeni novi ugovori u kojima je definirano da mogu prodavati samo ono što sami naprave. Onda se opet umiješalo učenje oponašanjem: opet je bilo djece koja su pod „onim što su sama napravila“ počela prodavati uratke svojih mama i baka… Opet su revidirani ugovori i pojašnjena pravila. To je zapravo bio dio odgoja: negativni utjecaji loših primjera u društvu ne mogu toliko oblikovati ponašanja učenika koliko strpljenje i ljubav njihovih učitelja može utjecati i odgajati pozitivno.

Druga simpatična stvar s filipjanskom školom je istinska povezanost njezinih učenika i učitelja u zajedničkim akcijama uređenja okoliša škole: svi su zajedno učili tradicijsku vještinu gradnje suhozida kako bi udruženim snagama izgradili privih trideset metara suhozida u školskom vrtu.

I o suživotu i ponašanju prema drukčijima od sebe filipjanski učenici uče iskustveno. Volontiraju u Rehabilitacijskom centru Sveti Filip i Jakov,  druže se sa štićenicima i u centra u školi, uključuju ih u neke svoje jednostavnije aktivnosti, idu zajedno na plažu, zajedno plivaju… Uče posvuda za sobom ostavljati otiske svojih srca.

Posljedni vikend u travnju u Svetome Filipu i Jakovu održava se Festival cvijeća. Učenici s učiteljima i roditeljima  danima pripremaju proizvode koje će ponuditi na festivalu. Najslađi od svih proizvoda je svakako tradicionalna filipjanska torta. Ne samo da svaki učenik zna recept te autohtone tradicijske gastronomske slastice, nego je zna i sam napraviti. Evo recepta:

……………………………..

FILIPJANSKA TORTA

Izlupati 12 žumanjaka, 12-13 žlica šećera, dodati malo ruma i koricu od 2 limuna.

U smjesu dodati 50-60 dag mendula (badema) te na kraju tučene bjelanjke.

Smjesu uliti u kalup i peći 1 sat (20 minuta na 170 C, potom 20 minuta na 150 C te 20 minuta na 110 C).

Pečen biskvit preliti čokoladnom glazurom. Glazuru pripremiti na način da se pola čokolade otopi sa 5 žlica šećera, 2 žlice mlijeka te malo margarina.

 ……………………………..

 Što reći na kraju? Ljudi ponašanja uče oponašanjem. Nemoguće je isključiti loše uzore u društvu,  promijeniti ljude i okolnosti koje negativno utječu na odgoj naše djece. Ali možemo učiniti nešto moćnije od svih loših utjecaja i loših ljudi: trebamo samo sami biti ono što želimo da naša djeca oponašaju.   

Piše: Dinka JURIČIĆ