Kako motivirati učenike

SVIJET JE RAVNA PLOČA. [THOMAS FRIEDMAN, 2005.]

Pošast natucanja

subota, 2. prosinca 2017.

Sjećate li se cirkusa koji je nastao kad je 2005. godine Thomas FRIEDMAN (plitički analitičar, esejist i kolumnist New York Timesa ovjenčan trima Pulitzerima) u naslovu svoje knjige ustvrdio da je Zemlja ravna ploča?

Pošast natucanja

Teoretičari zavjera odmah su nas zasuli paljbom svojih dokaza da nas NASA laže fotomontažama snimaka iz svemira, da Zemlja nije kugla, nego disk, da ljudi zapravo nikad nisu stupili na Mjesec...

Najsmješnije je što se Friedmanova knjiga o svijetu kao ravnoj ploči uopće ne bavi oblikom planeta na kojem živimo, nego njegovom globalnom povezanošću koja je (zahvaljujući novim tehnologijama)  izravnala sve komunikacijske barijere i omogućila da virimo jedni drugima u tanjure i džepove. RAVAN SVIJET je globalizacijska, ekonomska  metafora, a ne geografska tvrdnja. Ali da bi se shvatilo tu  metaforičnu Friedmanovu sintagmu prethodno treba pročitati knjigu, zar ne? Eto nas pred problemom: sve je više ljudi koji NE čitaju ili koji samo bace pogled na naslove... pa iako zapravo samo natucaju o čemu je riječ, imaju silnu potrebu o tome izreći svoje mišljenje, komentirati, bjesniti, svađati se i pjeniti na društvenim mrežama...

Čovjek zahvaćen pošašću natucanja neodoljivo podsjeća na google prevoditelja:  prevodi si naše riječi odabirući jedno od mogućih značenja (jedino koje mu je poznato)  i uklapa ih u rečenice koje (čak i kad zvuče suvislo) više nemaju blage veze s kontekstom. Kažeš da se od poreza koje su ti oteli ne bi smjelo financirati nečije bahaćenje, a on te optuži da si komunjara, ili hadezeovac, ili provokator, ili naprosto obični kreten... Sve što čuje i sve što kaže zarazi istom bojom svojih predrasuda, uvjerenja, površnih prosudbi, neznanja: bojom svoga NATUCANJA.

 

Sad smo obavili lakši dio: prepoznali smo problem i prizvali si iz vlastitoga iskustva ljude čija su ponašanja baš pravi pimjeri natucanja. Ali sad dolazi onaj bolni dio, onaj o kojemu najčešće izbjegavamo razmišljati:

Je li to što JA tvrdim rezultat promišljanja koje mogu potrkrijepiti zdravom argumentacijom... ili je tek nedovoljno promišljena misao sklepana od nagađanja nastalog kombiniranjem loših prijevoda i začinjena mojim emocijama i svjetonazorom?

Razmislite što je zajedničko ovim izjavama:

  • To što sad zovu timskim radom, ja sam s učenicima oduvijek radila... samo što se to prije zvalo skupni rad.
  • Ja sam i prije s darovitim učenicima radila po posebnom programu: u udžbeniku je pratio ono Za one koji žele više i dobivao je više zadataka nego drugi.
  • Neću ni pokušati tako raditi s učenicima jer znam da oni to ne mogu.

Zajedničko je to da osobe koje izriču takve izjave istinski i duboko vjeruju u njih i ne vide da ih je vlastito iskustvo oglušilo, da – zatvorene u njega – ne vide razloga ni učiti ni preispitati svoja uvjerenja, zar ne?

A razmislimo sad o ovome slučaju:

Učenik je uistinu učio. Učitelj ga ispituje: ni na jedno pitanje ne dobije točan odgovor i da mu jedinicu. Roditelji se bune: svjedočili su da je dijete učilo. Učitelj se brani: nije ništa znao, zaslužio je jedinicu. I roditelj i učitelj vjeruju u svoju istinu. Obje bi se strane duboko uvrijedile kad bi im tko rekao da i jedni i drugi – natucaju.

 

Nije dovoljno vidjeti svoje dijete da uči da bi se moglo tvrditi da je naučilo. Naučiti znači otkriti što je doista važno u nekoj lekciji, zapamtiti ono što treba zapamtiti i razumjeti ono što treba razumjeti da bi se uspješno odgovorilo na postavljena pitanja i zadatke.

Ispitivati učenika ne znači pokušavati otkriti što nije naučio, što ne zna ili ne razumije kako bi se odredilo koju od ocjena između 1 i 5 mu treba dati. Ispitivati učenika znači provjeravati uspješnost svoga poučavanja. Ispitivanje služi da pravovremeno otkrijem one koji nisu uspjeli shvatiti i za njih dizajniram personalizirane aktivnosti koje će im pomoći da shvate. Ispitivanjem otkrivam i one koji nisu učili kako bih razmislila o djelotvornijim načinima da ih motiviram...

Kad je odokativno, kad je natucanje, onda smo jedni drugima neprijatelji i komunikacija je mučna. Suradnja, suživot, uspješna komunikacija... sve je to moguće samo ako GOVORIMO ISTIM JEZIKOM. Pritom je GOVORITI ISTIM JEZIKOM metafora iste vrste kao ona o tome da je Zemlja ravna ploča. Oni koji natucaju će je, dakako, napasti.

Piše: Dinka JURIČIĆ

Vezani članci
Školski portal: Pozdrav jeseni

Pozdrav jeseni

Danima sam svoju mamu, koja je bila profesorica i radila…

Školski portal: Poslije kiše gljive rastu

Poslije kiše gljive rastu

Odvažili smo se prikazati ih u uvećanom kadru (korelacija s…

Školski portal: Bolesna generacija

Bolesna generacija

„Što pitanja postaju složenija i teža, to ljudi sve više…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: U dva dana više od 10 000 posjetitelja

U dva dana više od 10 000 posjetitelja

…u organizaciji udruge FabLab te partnera…

Školski portal: U gostima Hrvatskom nacionalnom vijeću u Crnoj Gori

U gostima Hrvatskom nacionalnom vijeću u Crnoj Gori

… u Boki kotorskoj te davanje…

Školski portal: Mi smo mali pisci

Mi smo mali pisci

Odlučili smo napraviti zbirku pjesama koje…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…