Dinka JURIČIĆ, urednica za cjeloživotno obrazovanje u Školskoj knjizi i motivacijska govornica... Uživa u učenju koje nikad nije bilo tako lako i tako izazovno kao danas. Internet koristi kao svoju osobnu golemu knjižnicu u kojoj joj je sve dostupno. Društvene su mreže njezina Agora. Sve što nauči dijeli dalje. Čvrsto vjeruje da se znanje množi dijeljenjem.
AKO IMAŠ GORČINU U SRCU, ŠEĆER U USTIMA NEĆE TI POMOĆI. [Židovska poslovica]
Promijeni ploču
objavljeno: 19. srpnja 2016.

A jedna od sjena mu odgovori: „Nismo mi ljudi, mi smo tvoje nade, snovi, talenti, darovitosti, tvoje neispunjene želje i neostvarene mogućnosti… I nismo te došli ispratiti, došli smo umrijeti s tobom.“

Vrte životni treneri i priče o ljudima koji umru u dvadesetoj, a sahrane ih u osamdesetoj… upozoravajući nas da dišemo, pokušavamo, nadamo se – živimo.

Ne bi ta upozorenja i te priče bile tako česte da pojava o kojoj govore nije uzela maha. Stotine su tužnih razloga zašto odrasli gase svjetla u sebi, predaju se, puknu, izgore, slome se podmećući samima sebi klipove pod noga, utope u nevoljenju sebe… Koliko god mučno bilo promatrati napukle  ljude, milijun je puta mučnije promatrati djecu koja skreću na taj put dižući, za početak, ruke od učenja. Vjerojatno nema roditelja i učitelja koji nikad nisu osjetili onu bespomoćnu bol koja te obuzima kad udariš u bedeme kojima se dijete opasalo.  Znaš da se truje lošim monolozima i krivim lećama kroz koje se promatra. Gledaš ga i vidiš u njemu sve što bi moglo. Ono se gleda i vidi u sebi sve što ne može. Sažaljeva se, vrti sve svoje ikad učinjene pogreške, prestaje se truditi bojeći se novih pogrešaka… reže samo sebi krila škaramo koje se zovu NE MOGU i – odustaje. 

Nema čarobnoga štapića kojim je dovoljno mahnuti pa da problemi nestanu. Jedine čarolije koje imamo su – strpljenje i ona predivna riječ JOŠ na koju nas podsjeća Carol Dweck. „Možeš ti to“, veli ona „samo ako JOŠ mrvicu zapneš!“ Snaga riječi JOŠ je u usmjerenosti prema budućnosti, u obećanju. Istovremeno, riječ JOŠ obestrašnjuje pogreške i neuspjehe čineći ih samo nužnim dijelom procesa stjecanja iskustva i učenja. Nije dovoljno REĆI nekome da se ne treba bojati pogrešaka, potrebno je to POKAZATI vlastitim primjerom. Ni za čim ne žaliti. Dok žališ, usmjeren si na prošlost. Teško je ići naprijed gledajući unazad.

Non, je ne regrette rien (Ne, ni za čim ne žalim) predivna je pjesma Edit Piaf. Poruke pjesme su da ni za čim ne treba žaliti, da je sve plaćeno, zaboravljeno, da s iskustvima iz prošlosti treba potpaliti vatre kako bi se moglo krenuti u sutra.  

Kako djeci razviti naviku da sliku o sebi ne deformiraju svojim pogreškama, nego da pogreške iskoriste kao pogonsko gorivo do svojih uspjeha? Kako ih naučiti da ne gube energiju na ono čega više nema i usmjere je u ono što žele da bude? Odgovor je jednostavan: promijeni ploču. Umjesto da ih plašimo ocjenama i obilježavamo ih njihovim pogreškama, ohrabrimo ih riječju JOŠ i pokažimo im da ni sami ni za čim ne žalimo. 

Piše: Dinka JURIČIĆ