… kojima će tu sliku potvrditi. Isto čine učenici ogledajući se u svojim učiteljima. Osoba koja je izgradila sliku o sebi u zrcalima uglavnom vidi ono što je odlučila pronaći: ili nečistu kožu, prevelik nos i odjeću koja je čini još gorom nego što jest… ili mladenački ten, osebujan nos i odjeću u kojoj se ugodno osjeća.  Međutim, djeca koja tek grade sliku o sebi ono što vide u zrcalu ne tumače ovisno o svojim životnim stavovima, nego iščitavajući povratne informacije iz verbalnih i neverbalnih poruka koje im šaljemo. Od naših povratnih informacija o sebi oblikuju svoju unutarnju sliku svijeta, shvaćanje sebe i drugih, svoja ponašanja, očekivanja od budućnosti… Djeca su žedna povratnih informacija o sebi, hrane se njima, rastu od njih. Od njih postaju bolji… ili gori.

Prva povratna informacija koje je dijete žedno je neverbalna: pogled pun podrške, osmijeh, ohrabrujući ton i boja glasa, prijateljski dodir… Iz tih poruka iščitava da je dobro, zaštićeno, uvažavano, voljeno… I zbog takvih će se poruka nastaviti truditi da bude još bolje. Uskraćujemo li mu takve povratne informacije, dijete sebe počinje doživljavati nezanimljivim, nevažnim, nespretnim, nedovoljno pametnim, nevoljenim… Postaje nesigurno, osjeća da je ostavljeno da se snalazi samo – a budući da još nije u stanju preuzeti takvu odgovornost, često reagira strahovima, nemotiviranošću, problemima u ponašanju i učenju…

Ima jedna stara dječja pjesmica koja kaže “Sticks and stones may break my bones, but words will never hurt me.” Djecu uče pjevušiti te riječi kao odgovor onima koji ih verbalno vrijeđaju. Ništa, međutim, nije netočnije od toga: riječi zapravo ranjavaju dublje i ostavljaju trajnije ožiljke od batina. Riječi ranjavaju iznutra.

Ni na kraj pameti nam nije da ne činimo djetetu uslugu kad ga nekritički hvalimo, kad su nam puna usta slavljenja njegove pameti, vještina i ljepote. Dakako da su to riječi koje gode djetetovu egu, ali ne pripomažu mu u spoznavanju sebe. Kad se, naime, prvi put suoči s neuspjehom ili razočaranjem, cijela se zgrada naših nekritičkih pohvala u njemu uruši kao kula od karata. Loše je što tad posumnja u našu objektivnost i počne vjerovati da ga hvalimo samo zato što smo mu roditelji, ali puno je gore što tad posumnja i u sebe. Tražeći orijentire prema kojima će određivati svoju vrijednost, školska djeca često zapadnu u zabludu  da vrijede onoliko koliko to njihove ocjene pokazuju. Počnu vjerovati da su kao osobe nedovoljni, dovoljni, dobri, vrlo dobri ili odlični. A ono u što vjerujemo u sebi, obično i postanemo: ako uistinu vjerujemo da nismo sposobni biti bolji, naprosto ne ulažemo dovoljno napora da bismo postali bolji. Dignemo ruke. Predamo se. Počnemo vjerovati da nema smisla pretjerano se truditi učiti matematiku, fiziku, strani jezik… jer nam ti predmeti naprosto ne idu i koliko se god trudili, nema šanse da se odmaknemo od svoje dvojke, trojke…

U tomu zapravo leži glavni problem s nemotiviranošću i neučenjem. U ocjenama. U sumativnom ocjenjivanju. Svaka je sumativna ocjena – presuda. Imaš toliko i toliko bodova, što znači da zaslužuješ tu i tu ocjenu. Toliko vrijedi tvoje znanje. Ti si ocjena koju si dobio. I zbog tog nakaradnog vjerovanja da učenikova vrijednost ovisi o ocjenama koje dobiva, počinje učenje za ocjene. I grebanje za ocjene. „Koliko sam dobio?“,  „Je li to za ocjenu?“, „S koliko ću proći?“ postaje jedino što ih u školi zanima. To su ujedno i najčešća pitanja kojima  roditelji dočekuju učenika kad se vrati iz škole.  Ocjene shvaćene kao presude i dokazi postaju same sebi svrhom. Iz njih se ne uči. Njima se maše.

Na učiteljskome portalu Education Week objavljen je svojevremeno jedan vrlo zanimljiv blog  o promjeni paradigme s poimanja ocjene kao presude na ocjenu kao procjenu napretka.  Sumativne ocjene su nužnost, cijeli se sustav na njima temelji. Nemoguće ih se odreći. Članak, međutim, objašnjava kako bismo malim pomakom i sebi i učenicima mogli pomoći da ocjenu prestanu doživljavati kao presudu  i počnu je doživljavati kao formativni alat, alat za učenje.  

Na prvi se pogled razlika ovih dvaju rječnika može doživjeti kao lingvističko ili kao psihološko sitničarenje. Riječ je, međutim, o konceptualno različitim pristupima. Prvi je stupac koncentriran na rezultat, a drugi na proces. To je golema razlika. Rezultat je presuda, nešto konačno, posljedica. Proces je, naprotiv, nešto živo, nešto što se može pratiti i preusmjeravati, iz čega se može učiti, napredovati.

Dakle, umjesto da učeniku kažem: Imaš 89 posto točnih odgovora i dobio si četvorku, razgovarat ću s njime o tome koliko je napredovao u odnosu na prošli ispit, koje je pogreške ponovio, koja je nova znanja primijenio ili propustio primijeniti da riješi određeni problem, što bi još trebao naučiti ili koje bi vještine trebao dobrusiti da bi bio još bolji.  I to je ono što je bitno.  Onih 89 posto točnih odgovora i četvorka ostaju, ali ne kao osuda, nego samo kao slika trenutnoga stanja u procesu učenja.

Ocjena je povratna informacija i zato je iznimno važno razmisliti kako da tu povratnu informaciju oblikujemo tako da bude konstruktivna i poticajna. Ne možemo očekivati da ćemo zamjenjujući jednu terminologiju drugom učenike koji uče samo zbog ocjena odjednom (kao čarobnim štapićem) pretvoriti u motivirane učenike koji se vesele učenju i kojima je stalo do napredovanja. Međutim, promijenimo li fokus, promijenit će se vremenom i prioriteti, i načini na koje svi skupa reagiramo… i rezultati koje postižemo.