Promijenila se, međutim, vrsta tekstova koje čitamo i dubina kojom u njih uranjamo. „Nekoć sam bio dubinski ronilac u moru riječi. Danas klizim po površini kao vozač jet skija.“ napisao je prije deset godina  Nicholas Carr u svom slavnom članku ‘Čini li nas Google glupima?’.

Krenimo od vrsta tekstova. Danas se tekstovi obično razvrstavaju na kontinuirane i nekontinuirane. Kontinuirani tekstovi teku linearno od početka prema kraju i čitaju se s lijeva nadesno. Mogu biti sasvim kratki (npr. pjesmica od dva-tri stiha) ili stotinama stranica dugi. Mogu biti zapisani slovima, nizom piktograma (kao zapisi u egipatskim grobnicama), notama, brojevima… Da bismo ih mogli čitati, moramo poznavati jedinstveni sustav znakova kojima su kodirani. U širem bismo smislu u kontinuirane tekstove mogli ubrojiti i filmove, glazbena djela…

U nekontinuiranim su tekstovima informacije raspoređene u prostoru na nelinearan način. Primjer nekontinuiranih tekstova su grafikoni, tablice, natuknice, zemljopisne karte, ulaznice, bankovni računi… Za njihovo je čitanje osim poznavanja sustava znakova kojim su kodirani potrebno i razumijevanje prostora jer je on sastavni dio informacije. U širem bismo smislu nekontinuiranim tekstom mogli smatrati razgranati hipertekst, sliku…

Klasično čitanje pretpostavljalo je knjigu i kontinuirani tekst. Nove tehnologije ne samo da nude obilje nekontinuiranih tekstova, nego potiču korisnike da i kontinuirane tekstove čitaju na nekontinuiran, vizualizirani način. Omogućuju, naime, brzo prikupljanje informacija iz naslova, slika, sadržaja i sažetaka te na taj način stvaraju iluziju da je čitanje dugog kontinuiranog teksta nepotrebno. Dostupnost informacija i njihova vizualna sažetost promijenile su novim generacijama čitatelja koncentraciju, razumijevanje, usvajanje i prisjećanje informacija, a time i način učenja. Dogodilo se ono što je pedesetih godina prošloga stoljeća predvidio McLuhan tvrdnjom da medij nije samo prenositelj poruke, nego je i sam poruka koje oblikuje način razmišljanja.

Evo jedan konkretan primjer: Platonova razmišljanja o znanju prikazana alegorijom špilje. Da bismo saznali o čemu govori ta alegorija možemo:

a)  pročitati dijalog iz sedme knjige Platonove Države

b)  proguglati pa pročitati sažetak ili komentar ili interpretaciju alegorije

c)  pogledati sliku.

Većina će učenika odabrati onaj srednji način: izbjeći čitanje dugog teksta koji zahtijeva razmišljanje i skratiti put čitanjem interpretacija. Slika im uglavnom neće koristiti jer ne raspolažu setom informacija za njezino dekodiranje.

Slično je i s ovom slikom:

U čemu je stvar s vječnim početnicima? Naučili su čitati samo jednu vrstu tekstova. Na primjer, samo kontinuirane tekstove. Sve im mora biti rečeno, složeno, promišljeno da mogu konzumirati informacije. Ne prilaze tekstu zato što ih zanima, nego zato što moraju riješiti zadatak ili odgovoriti na pitanja. Njihova je motivacija, naime, izvanjska: čitaju i uče zato što to netko od njih traži. Stignu do razine uspješnog odgovaranja na pitanja i tu stanu. Svijet je pun takvih vječnih početnika koji o svemu znaju pomalo, ali ni o čemu dovoljno.

Problem vječnih početnika može se riješiti samo poticanjem unutarnjeg motiviranja. Bockanjem učenikove znatiželje, osobne odluke da sazna, pročita, istraži, otkrije. Izazivanjem zanimljivim, duhovitim, šašavim nekontinuiranim tekstovima. Pružanjem tek toliko informacija da sam osjeti neodoljivu potrebu čeprkati i saznati više.

Vječni početnici zapeli su u učenju i ne napreduju dalje. Ništa ih ne možemo naučiti na načine na koje su dotad učili ili bili poučavani. Ti su načini zakazali. Nema veze zašto su zakazali. Da bismo im pomogli prijeći barijeru koja  im priječi da krenu dalje, najviše što možemom učiniti jest: vratiti im znatiželju. Izazvati ih nečim o čemu će sami poželjeti saznati više. Ne zbog ocjene, nego zato što ih zanima.