Čini se, međutim, da je koncept s čijim razumijevanjem imaju najviše muke – koncept SEBE.

Ono grozno plakanje kojim mnoga djeca tjednima reagiraju na odlaske u vrtić psiholozi uglavnom objašnjavaju separacijskom anksioznošću te tumače roditeljima da moraju obuzdati svoj strah od odvajanja s djetetom jer time zatvaraju petlju: potiču djetetov strah od odvajanja s njima.  Bilo bi zaista jednostavno da je samo o tomu riječ. Ulaskom u vrtiće i u škole dijete se zapravo bolno sukobljava s gubitkom nekih svojih temeljnih prava: prava da bude svoj, da se ne uklopi, da radi ono što ga zanima, raspolaže svojim vremenom, da ne mari što će drugi reći ili misliti o njemu… Odjednom se nalazi u situaciji da bude dio skupine čija pravila još ne poznaje i ne razumije, dio stada (s pastirom) ili čopora (s čoporskom hijerarhijom) i ta mu situacija zaljulja njegov unutarnji svijet prisiljavajući ga na najgore moguće kompromise – one sa samim sobom. Dakako da djeca ne znaju verbalizirati što ih muči, ali taj poljuljani svijet, to JA izmješteno iz točke ravnoteže,  jedan je od debljih razloga zašto se bune kad kreću u vrtić i zašto su kasnije „nemogući“ i „nedisciplinirani“ u školi, na poslu, u životu…

A roditelji, odgajatelji i učitelji često u najboljoj namjeri prave istu pogrešku: svojom iskrenom prevelikom posvećenošću djetetu, prevelikom brižnošću i zaštitničkim stavom samo – pogoršavaju stvar. Svi zajedno, naime, često zaboravljamo da je pravi smisao odgoja pripremanje djeteta za samostalan život. Njemački pedagog Hartmut von Hentig u svojoj knjizi Die Schule neu denken iz 1993. godine dao je jedan od najboljih odgovora na pitanje kako da taj dugotrajni proces odgajanja čovjeka učinimo djelotvornim i najmanje bolnim za sve. U svojoj je knjizi složio jednu dobrovoljnu prisegu kojom bi se roditelji, odgajatelji i učitelji zavjetovali o svom odnosu prema djeci. Tu je prisegu nazvao Sokratovom jer govori o odgoju (a ne o kvarenju) mladeži.  

U dodatku Sokratovoj prisezi, von Hentig još dodaje:

1. Koliko mi je ljudski moguće, sam ću tako živjeti i primjerom pokazati kako se prevladavaju teškoće, napadi svijeta i prigode što ih nudi, a osobito vlastita ograničenja i krivice.
2. U skladu sa svojim snagama pobrinut ću se da naraštaji koji dolaze zateknu takav svijet u kojem se isplati živjeti i u kojem naslijeđeni tereti i poteškoće ne pritišću vlastite ideje i mogućnosti.
3. Javno ću obrazlagati svoja uvjerenja i djela, izložit ću se kritici – posebno kritici onih koji su time pogođeni kao i kritici stručnjaka. Savjesno ću provjeravati vlastite prosudbe.
4. Usprotivit ću se ipak svim osobama i odnosima – pritisku javnog mnijenja, interesima skupina, propisima službe – budu li sprječavali namjere koje sam ovdje iznio.

Von Hentigova je prisega programatski tekst i kao takav zvuči prigodno općenito. Ali kad razgrnemo buku konvencionalnih izraza i čitamo samo ideju, onda nam Sokratovom prisegom savjetuje vrlo jednostavne i samorazumljive stvari: da ne vučemo dijete za ruku kroz život, da ga ne vrijeđamo svojim podtcjenjivanjem i odlučivanjem u njegovo ime. Umjesto da ga prisiljavamo na kompromise, radije ga naučimo da (procjenjujući posljedice) sam odabire kad će na njih pristati, a kad neće.

Najbolji od svih odgoja je kad se (naoružani beskrajnom strpljivošću i čeličnim živcima) prema djetetu ponašamo kao prema odrasloj osobi kakva želimo da postane.

Piše: Dinka JURIČIĆ