… nabaviti potrebnu opremu, srediti međuljudske odnose, pobrinuti se za dokumentaciju koju valja napisati, učenike učiniti motiviranima, pristojnima, marljivima i pametnima, a roditelje suradljivima.

Kako sama sebi biti dobra vila? Odakle krenuti s promjenama? Od sebe, dakako, od svoga odnosa prema učenicima, od tri NEMOJ.

1. Daj učenicima krila.

Ljudi s kojima obično imamo najviše problema uglavnom su oni koji imaju neriješene emocionalne probleme sami sa sobom: ne vjeruju u sebe, nisu zadovoljni sobom, ne vole se… Iznimno ih je teško motivirati, teško ih je potaknuti da donose dobre odluke, surađuju, odabiru nekonfliktna ponašanja…

Neki se od nas sjećaju svojih starih, strogih, neumoljivih srednjoškolskih profača koji su nas na prvome satu školske godine dočekivali ovakvim govorom: Za pet zna samo dragi Bog, ja znam za četvorku, a vi, ako se posebno potrudite, možete naučiti najviše za – trojku. Jezivo frustrirajuće, zar ne? Zašto se uopće truditi kad ti netko unaprijed kaže da ništa time značajno nećeš postići… Pametan pozdravni govor na početku godine trebao bi započeti ovako: Baš svaki učenik u ovom razredu na kraju godine može imati peticu… ako se cijele godine bude trudio. Jedna jedina rečenica, a u njoj hrpa neopisivo važnih poruka: učenicima kazuje da je moguće, da su dovoljno pametni, da moraju raditi cijele godine, ne smiju odustati… 

2. Ne pravi drame oko pogrešaka.

Pogeška nije dokaz da smo glupi, lijeni, nesposobni, nije sramotni žig. Pogreška je samo poruka da se problem ne može riješiti na način na koji to pokušavamo učiniti. Moja je pogreška kad pola razreda na testu dobije jedinicu. Takva jedinica ne znači ni da su mi učenici glupi i lijeni, ali ne znači ni da ja ne znam svoj posao. Ona je samo poruka koja me upozorava da način na koji sam ih poučavala moram prilagoditi…  jer tako kako radim – ne dopirem do njih.

Najjedostavniji način da spriječimo učenikov strah od pogreške jest da je prestanemo kažnjavati grdnjama i ocjenama. Zašto ne bih, na primjer, prije svake lekcije učenicima u ovodnom dijelu sata dala popis pitanja na koja treba znati odgovoriti na kraju sata? Angažiranije će me slušati, točnije, razmišljat će dok me slušaju, u mojim će riječima loviti odgovore na postavljena pitanja.

Zašto ne bih učenicima na početku neke cjeline dala primjerak testa ili ispita kakav će pisati za nekoliko tjedana ili mjeseci? Što ja gubim ako učenici imaju stare primjere ispita? Svi imamo samo koristi: učenicima sam dala priliku – ako žele – na vrijeme uočiti što ne znaju, ne razumiju, ne mogu riješiti… kako bi mogli pitati, tražiti objašnjenja prije nego što pišemo test i prije nego što dobiju iz njega jedinicu.

3. Nemoj ukrasti show.

Jedna od najčešćih učiteljskih zabluda jest da moraju sve protumačiti, sve objasniti, sve nacrtati, odgovoriti na sva pitanja…Tako je bilo nekad kad je pritok informacija bio na kapaljku. Danas, zahvaljući internetu, nema te informacije ili objašnjenja do kojega učenik ne može doći sam.  Ako ja razmišljam umjesto njega, ako mu tumačim, umjesto da ga zaposlim da sam pronađe objašnjenja i podatke… od sata stvaram kazališnu predstavu, a od učenika publiku… koja se nasmrt dosađuje. Zamislite da sami morate sjediti pola dana u klupi i šest sati gledati maratonsku kazališnu predstavu… I tako iz dana u dan. Današnja djeca žedna su interaktivnosti, rješavanja problema, sudjelovanja. Nisu spremni biti strpljiva publika. Zato, kad planiram dizajn sata, neću planirati SVOJE aktivnosti, nego ću planirati hrpe malih, zanimljivih i usmjerenih aktivnosti kojima će učenik sam  doći do onoga što treba uočiti, razumjeti, povezati, zapamtiti, naučiti. Vodit ću učenika kroz show, neću im ga ukrasti.

Tri gnjile jabuke zovu se: Ti to ne možeš; Sram te bilo što ne znaš; Šuti i slušaj dok ti ja objašnjavam. Ako već ne planiram unositi neke velike promjene u dizajn svoga poučavanja ove godine, mogu barem prebrati jabuke. I maknuti gnjile da mi ne zaraze sve koje imam u košari.

Piše: Dinka JURIČIĆ