… i učenike koji ništa ne stignu. A podjednake su pameti. U čemu je problem? Odlična tema za razgovor na početku nove školske godine.

Panem et circenses – završni je dio stiha kojim je početkom drugoga stoljeća rimski satiričar Juvenal opisao apatičnu besposlenu svjetinu koju je Rim držao pitomom dijeleći im besplatno žito za kruh i zabavljajući ih raskošnim krvavim gladijatorskim igrama. Kruha i igara… dobri stari trik za kojim se posezalo uvijek kad se narod poželjelo pretvoriti u stado nemislećih, pasivnih ovaca. Mate Maras je u Vijencu svojevremeno pisao:  Kruha i igara – nekoć samo metafora za narod koji se odrekao političke slobode te izabrao ubogu hranu i bljutavu zabavu, danas sve više naziv za vladinu politiku koja neprestano traži kratkoročna rješenja da stiša javno nezadovoljstvo.
Danas se ljudima globalnoga sela uglavnom više ne nudi besplatni kruh, ali nas zato zasipaju – igrama. Pritom nije riječ samo o javnim spektaklima, olimpijadama, nogometima, klađenjima, lotu, trivijalnim medijskim sadržajima, alternativnim istinama, reality emisijama i životom celebrityja kojim nas zapljuskuju sa svih strana. Riječ je o nečem još gorem: tehnologija se pobrinula za to da igru više ne možemo izbjeći. Ona nas zamaskirana u raznim oblicima lukavo vreba iz bezbrojnih ozbiljnih i korisnih aplikacija naših mobitela, naših računala… Postala je zavodljiva žderačica našega vremena.

Silne sate koje provodimo pred zaslonima televizora, računala, mobitela, opravdavamo time što se moramo malo opustiti, odmoriti, razvedriti, zabaviti, pobjeći od problema, zaboraviti na stres… isključiti se. Dakako da moramo. No problem je u tome što vrijeme prolazi i dok smo mi isključeni. Pa hop – prođe dan, prođe tjedan, prođe mjesec… a da nismo ništa napravili, ni o čemu sanjali, razmišljali, ništa planirali, ništa poduzeli… Ukralo nam vrijeme dok smo bili isključeni, dok smo samo trajali… Za to vrijeme oni koji nisu bili isključeni – išli su naprijed. I samo u tome je razlika.

Organzirati svoje vrijeme znači preuzeti kontrolu nad time kako ga provodimo. Počinjemo tako da nekoliko dana pratimo i zapisujemo sve svoje dnevne aktivnosti i njihovo trajanje. Zatim razmislimo: što smo stigli napraviti, a za što nismo imali vremena. Pa sjednemo pred taj svojh popis i krenemo kombinirati: što bismo mogli skratiti da namaknemo vremena za ono što nismo stigli? Tu postaje klizavo: najčešće se nismo spremni odreći trenutnih užitaka zbog neke (neizvjesne) dugoročne koristi… Zato je zapravo najvažniji dio planiranja pitanje: Kako da ono što moram učiniti (a baš mi se ne da) učinim što bolje u što manje vremena?

Učenici će, dakako, frknuti nosom kažemo li im na početku godine da se moraju manje igrati, a više učiti. Zato im to NEĆEMO reći TAKO. Razmislite o ovakvom pozdravnom  govoru na početku prvoga školskog sata: Znate, ja sam zaljubljena u društvene mreže, pogotovo u Facebook. Sate i sate provodim za računalom. Ali unatoč tomu, želim dobro funkcionirati i u stvarnome životu kao majka, supruga, učiteljica, prijateljica…  Zato sam morala naučiti brže kuhati, brže peglati, brže spremati, brže čitati, brže se pripremati za nastavu… I sad sve stignem. Ja sam zadovoljna i svi su oko mene zadovoljni. Zašto vam to pričam? Zato što se ni vi ne morate odreći vremena za igru ono što vas veseli i zabavlja naučite li – BRŽE UČITI. A ja vam u tome mogu pomoći…

Piše: Dinka JURIČIĆ